Tisuću i jedna mala smrt, za naučiti zaista živjeti

Ne bojim se smrti. Ne više. Jer u životu umremo toliko puta, zbog toliko razloga, da pomislim kako nam ona prava smrt, ona konačna, dođe kao zasluženi godišnji…

Nemojte me krivo shvatiti, ja ne mislim da je smrt lijepa, samo vjerujem da se u njoj duše odmaraju od svih uspona, padova i kalvarija koje su doživjele ovdje, živeći.

Mislim da svaki dan umiremo pomalo.

Osobito onih dana kad se opraštamo s nekim tko zauvijek odlazi, da se odmori, da spava.

Umiremo kad gledamo kako od bolesti kopne djeca.

Kako se starci pate u bolovima.

Kad nam srce slomi netko tko nam se zaklinjao u ljubav.

Kad nam se poruše snovi.

Kad promatramo nepravde.

Kad slušamo o silovanjima.

Kad nemoćni gledamo ratove.

Kad gore prašume.

Kad ti strada susjed.

Kad izgubiš ljubimca.

Umiremo. Svaki dan pomalo.

Nekad su te smrti podnošljive, jer skupiš sve te osjećaje i baciš ih niz rijeku. Oboružaš se onim – ‘Svi moramo dalje’ i kreneš nekako naprijed. Korak po korak, nogu pred nogu i preživiš još jednu malu smrt.

Nekad, ne pomaže ništa.

Guti te u snovima, guti te i u javi. Stoji ta neka knedla u grlu i ne da ti disati. Osjećaš pritisak života, svo ono moranje, kao uteg što te vuče dolje, u neke dubine, za koje znaš da nisu lijepe i da tamo nema ničeg dobrog za tebe.

Ali ne možeš isplivati.

Neki od nas umiru glasnije, umiru tako samoživo, tako prkosno i javno, iz potrebe da svi vide, znaju i da s njima suosjećaju.

To su oni koji najlakše prežive te svoje male smrti, jer nekad ih samo i dobro odglume.

Drugi, umiru u tišini, negdje u svoja četiri zida i duboko iza svoga širokog osmjeha. Oni šute, trpe i nastavljaju.

Možda oni i najviše žive.

Možda su to oni koji kao i ja shvaćaju da je svaki dan novi dar i da vrijeme nije nikome obećano, već ustupljeno.

Oni koji ne čekaju. Koji ne žive od lažnih nada. Koji se ne prosipaju za ništa. Koji se okrenu na peti kad ljubav nije ljubav i kad su prijatelji samo riječ koja milo zvuči.

Oni koji znaju da se kuća uvijek može iznova sazidati, novac zaraditi, posao pokrenuti ispočetka, ali se ljudi ne mogu vratiti i uspomene ne mogu izbrisati, jer sažive s nama. S dušom, s kosti.

Možda oni najbolje znaju da je to sasvim u redu, umrijeti mali milijun puta, prije no što zaista odeš i ostaviš mnoge u suzama, druge bez riječi, pa čak i one koji te nisu voljeli u onom začuđenom stanju, kad bi rekli nešto protiv tebe, ali se boje Boga, pa naglas izgovore – ‘O mrtvima sve najbolje.’

A o živima?

O živima se može sve loše. Može se svašta izmisliti. Može ih se natjerati da umru iznova. Živi nisu važni, jer još su tu. Još nisu s ‘one strane’ da bi nam se svetili, iako razmišljam kako se duše ne svete, one samo naprosto idu dalje i sve te loše stvari ostavljaju ovdje, nama naoko živima.

Postoje te male smrti, ti pogledi u kojima se više ne pronalaziš, te šutnje koje postaju najglasnija muzika i dodiri koji bride na koži iako su se dogodili nekad davno.

Tisuću i jedna mala smrt, za naučiti zaista živjeti

Postoje trenutci kad napuštamo one koje volimo, ostavljamo ih da spoznaju koliko nas nisu voljeli i koliko nam nisu bili tu, iako su se zaklinjali da će uvijek biti i puštamo ih da dožive svoju malu smrt. jer drugačije se mi sami ne možemo iznova raditi.

A rađamo se iznova, nakon svake male smrti. Izranjamo kao feniks iz pepela, uzdižemo se na obzorju kao jutarnje sunce, kupamo se u zrakama novih početaka.

I volimo opet.

I sanjamo opet.

I gradimo ispočetka.

Ima nas na kiši al’ s osmjehom.

Ima uz šalicu kave i neki kolačić s čokoladom.

Ima u nekim novim očima.

Ima u nekom novom, toplijem zagrljaju.

Ima nas i rodimo se opet.

Samo nije nam lagan put od male smrti do ponovnog rađanja i nitko nas nikad za to putovanje ne pripremi. Nitko nas ne nauči kako preboljeti. Kako se ugasiti kao zvijezda, nakon što smo eksplodirali u najvećem sjaju, baš kao supernova, ugasili se, utonuli, umrli, usahli… pa opet zaiskrili, kao žeravica u kojoj se rodi želja za ponovno živjeti.

Nitko nam ne objasni da i ugasle zvijezde sjaje u mraku i da možda na njima ima više novog života, no što ga je bilo ranije, u životu toliko blještavom ali ispraznom, da su u nama erupcije bile svakodnevne i mala umiranja toliko česta, da za bolje nismo ni znali.

Nitko nas ne upozori. Sve to moramo posve sami.

I možda je to zapravo u redu, otkriti kako preživjeti svaku malu smrt i nastaviti nakon nje. I roditi se opet u novim bojama, s novim željama i u nekim očima kojima se nismo nadali, niti smo ikad pomislili da bi nam mogle postati dom. I utočište i ljubav.

Ali kad ih otkrijemo, tad spoznamo, da je svaka mala smrt možda imala smisla, jer…

…upravo nas je ona naučila, kako zaista živjeti.

No Comments Yet

Odgovori