Tko sam ja da ti sudim?

Ljudska opijenost pikanterijama i glad za kopanjem po tuđem životu, izvlačenjem prljavog veša i osuđivanjem drugih zbog njihovih pogrešaka, nešto su što je ponekad pomislim, omiljeni Balkanski sport. S druge strane pomislim koliko su svi ti ljudi što se naslađuju tuđim nevoljama i grijesima, zapravo silno nesretni u svom životu…

Jesu. Jesi. Pa makar ta činjenica sve i svakog naljutila, pa i tebe koji čitaš.

Jer, ako ti je glavna zanimacija raspredanje o tuđoj nevjeri, ili traženje posla na njivi, popularnoj pjevačici, što si drugo no strašno frustriran i nesretan?

Mnogo se mojih prijatelja rastalo. Neki su postali jedno drugom u braku cimeri, bez želje, volje i strasti. Drugi su shvatili da ne žele više iste stvari u životu i ne gledaju u istom smjeru. Trećima se ‘omaklo’. Četvrtima je brak bio totalna katastrofa i požalili su oboje što su se ikad sreli a kamoli oženili.

U suštini, svi oni znaju zašto su se razišli i zašto nisu bili sretni skupa.

Istina je, da se svaki drugi par razvede. Još jedna je istina da svi parovi imaju izazove i probleme. Neki ih prerastu, neki odluče gurati pod tepih, neki se rastanu a njihova nesretna priča završi u novinama i postane jeftina zabava sitnih duša.

Je li kriva prevara za smrt ljubavi, ili je ljubav davno umrla pa prevara bila samo ona kap koja je prelila čašu? Tko zna. Istina je da me nikad tuđa nesreća ne bi mogla veseliti i da se njome ne bih mogla naslađivati.

I činjenica je da nema tužnijeg od spoznaje da su dvoje ljudi, koji su si jednom obećali ljubav i poštovanje i podršku, u dobru i zlu, pred Bogom i familijom, postali s vremenom stranci.

Nisu našli svoj put, zajednički jezik ni način.

Možda imaju djecu i njihova djeca će odrastati u sjeni roditeljskih grešaka. Hoće, ma koliko da se ti isti roditelji trudili biti im najbolji i pokušavati imati normalan odnos s bivšim partnerom.

Mi ne znamo zašto pucaju ljubavi, ali smo svojski spremni svima suditi, jer svi smo mi tako savršeni.

Osudimo njega jer je varao, nju jer je kao bila slijepa i naivna i onu treću jer je zavodila oženjenog frajera. Osudimo sve i svakog, svima govorimo što su i kako trebali, puno o tome raspredamo i budemo svakom loncu poklopac, svakoj krpi zakrpa, ali…

Istina je da nitko od nas nije bez grijeha i da pojma nemamo.

Nama je tuđa nesreća samo jeftina zabava, za koji tjedan il’ mjesec. Njima to je cirkus od života.

I na stranu sad poznati čiji su razvodi punili i pune novinske stupce, govorim o razvodima, malih, običnih ljudi, iz ovog ili onog razloga, kojima većina puni svoja pogana usta, subotom kod susjede na kavi, petkom navečer s ekipom u lokalnoj birtiji, na poslu pod pauzom, navečer u inbox s frendicom prije spavanja.

Osude. Ismijavanja. Ogovaranja. Na sve strane i stalno.

I gledam s koliko žara ljudi o tome raspredaju i koliko im slina leti na sve strane, u zanosu uživanja u tuđem jadu. I bude mi naprosto zlo.

Pa se zapitam što ljude pretvori u te malodušne kreature koje žive kako bi čule da je nekome propao brak a drugome posao? Što je to toliko trulo i pogrešno u mnogima da ih naprosto hrani tuđi jad? Zašto se toliko vesele tuđoj nesreći?

Hoće li tuđa tuga, njima tako nadmenima platiti račune? Popraviti njihove poljuljane odnose? Učiniti im živote boljima? Neće. Naravno da neće.

Što su postigli svi ovi što su Nini Badrić sugerirali da ode okapati krumpire, osim pokazali koliko su nespremni vidjeti širu sliku i koliko su zapravo zavidni na njenim uspjesima?

Kao gladni, krvožedni vukovi jedva su dočekali da netko od jet seta kaže da mu je korona nanijela štetu i da mu ne cvatu ruže, jer tako ti mali i jalni mogu opravdati vlastito nezadovoljstvo.

Nisam sretna što glazbenici ne mogu nastupati, jer jako dobro znam da iza svakog pjevača stoji cijela, mala armija ljudi, od back vokala do ton majstora, menadžera, šminkera, plesača, vozača…. mogla bih nabrajati do sutra. I isto tako znam da im od onih velebnih 50 000€ koje dobiju za svirku na dočeku ostane par hiljada kuna, njihovog honorara kad poplate sve te ljude koji s njima rade, kad plate prostor, prijevoz… ma nastavi niz.

Ako nisi bio, vidio, probao i ne znaš kako je to – tko si da osuđuješ i tko si da se naslađuješ? I ako nisi proveo 15 sati ispred mikrofona, što ti znaš kako je to pjevati? I ako nisi nastupao na + 35 i na – 20, bez pauze, bez čaše vode, kako možeš reći da je to lagano?

Ja mogu. Jer sve to jesam, a okopavala sam i krumpire i vinograd i kopala na polju.

I ne pada mi napamet reći da je ijedan od tih poslova lagan. I ne pada mi napamet nekoga sprdati.

Ne, ne čini me to boljom, samo me čini osobom koja razumije širu sliku. O tome kako mi ne znamo kakvi su to tuđi životi, zašto ih ljudi žive tako kako ih žive i zašto su donijeli neke odluke koje su donijeli.

Mi ne znamo. I nas se ne tiče.

Nema veze što piše u novinama i nema veze što svatko ima mišljenje o tome. Ne tiče nas se.

Jer nikog drugog se ne tiču ni naše privatne stvari i ne bismo voljeli da postanu jeftina zabava još jeftinijih jezika. A često postanu. Često budemo žrtve tuđe zlobe.

Malo je onih koji se istinski znaju veseliti tuđoj sreći, ljubavi, uspjesima. Malo je onih koji razumiju da sebi čine loše kad uživaju i naslađuju se tuđim jadima.

Malo. Premalo.

I ta šačica ljudi, koji razumiju, oni su zapravo oni sretni, ostvareni, ispunjeni. Oni znaju da kad vide dobro u drugima i dijele tuđu sreću i uspjehe, sebi čine dobro, rastu, ostvaruju se.

To su oni ljudi koje svi želimo pored sebe, ali rijetki ih imamo.

Pa ako ih ti nemaš, onda se zapitaj. Zagledaj se duboko u sebe pa potraži tu bol koju pokušavaš prekriti likovanjem nad tuđim nevoljama. Pogledaj što je to u tebi trulo il’ slomljeno?

Tamo leži odgovor zašto živiš kako živiš i zašto taj život nije nikako ono što zapravo istinski želiš.

No Comments Yet

Comments are closed