Ne plaši tebe moja emocija, plaši te to što ne znaš što bi sa svojima…

Kako mogu znati gdje završava pisac a počinješ ti? Prava ti? – pitanje je stajalo u zraku.

Ne možeš.

Zašto?

Jer ja to ne želim.

Postoji nešto čarobno u spoznaji da mogu sebe dati u dozama, zapakirati svoju emociju u nepostojeću priču i udahnuti život likovima iz moje mašte. Postoji nešto ljekovito u tome što gotovo nitko ne može pročitati gdje ja završavam a počinje fantazija.

Oni koji možda mogu, uvijek plešu po rubu i ostaju često zbunjeni kad pomisle da su pronašli odgovor.

Istina je zapravo da ne želim da ga itko nađe, barem ne u onome što pišem. Tu želim da su stvari dovoljno konfuzne da se mogu skrivati iza igrokaza neke izmišljene fabule.

U stvarnosti, kad želim da netko zna moje osjećaje i misli, ja ih podijelim. Kad ne želim da zna, onda šutim.

Nismo li svi zapravo takvi?

Ili bi trebali biti.

Kaos nastaje kad ljudi životu pristupaju onako kako ja pristupam ponekad svom pisanju – igraju se. Izgovore jedno, dok zapravo misle nešto sasvim drugo, djelima pokazuju treće a srcem… heh da srce, srce često zakopaju. Rade to zbog onog što misle da je ispravno, zbog onog što misle da bi trebalo ili onako kako su naučili, pa sve vrijeme idu iz jedne nevolje u drugu, a kraj je uvijek isti.

Ja ne znam sakriti ljubav. Ne znam sakriti ni tugu, ni sreću, ni bol. Ni ne trudim se.

Da, stisnut ću zube, obrisati pokoju izdajničku suzu i nastaviti dalje, ali neću glumiti kako je sve u redu. Niti ću se praviti da mi nije stalo, niti ću glumiti da mi je drag netko tko nije.

Kada me nešto zaboli, netko povrijedi, ja to kažem. Ili prestanem pričati. Obje krajnosti šalju istu poruku.

Ne svadim se, ne inatim se, ne tjeram mak na konac, jer to nema smisla.

I ljudi mi kažu da sam preintenzivna, da ih moja jasnoća ubija u pojam, jer su navikli na svoje igrokaze. Navikli su se skrivati iza maski i bez njih se osjećaju golo. Boje se suočavanja sa svojim emocijama jer nisu navikli baviti se nijansama vlastita bića.

Svi zapravo bježe u neki svoj izmišljeni svijet, u neki filmski scenarij koji postoji samo u njihovoj glavi.

Kažu da se traže, kažu da se bore, kažu da se bave sobom i da se trude sebe pronaći, ali onda ih uhvatim kako se traže na krivim mjestima. I naljute se kad ih potapšam lagano rukom po prsima i pokažem – Tu. Tu se potraži.

Iz odnosa u odnos, iz kreveta u krevet, iz jedne zablude u drugu, a sve u svrhu bijega od sebe.

U potrazi za nekom novotarijom, a u ime stila i života u skladu s očekivanjima okoline, troše sebe na ono što ih nikad nije usrećilo, pa kad se u neki kasni sat, osvrnu oko sebe, promatrajući lijepe zidove, lijepe kuće, koja im nikad nije postala dom, uhvate se kako ih nešto grize ispod kože, pa se penje sve do grla i tamo ih peče.

Ne znaju što je to. Proklinju dok ih grebe. I silno žele ušutkati taj svoj unutarnji glas.

Hej to sam ja. Sjećaš se? Ja sam ono dijete u tebi koje je toliko toga željelo, o toliko toga sanjalo i toliko toga osjećalo, a sad živim u toj tvojoj koži, s hiljadu lica i ne prepoznajem se.

Ne mogu ušutkati taj snažni glas vlastite duše, jer u nekom trenutku ona postane toliko umorna i toliko ljuta na kaos koji su joj priredili negirajući je, da jednostavno puca… rikne kao ranjena zvijer i dovede osobu do zida.

Ne plaši tebe moja emocija, plaši te to što ne znaš što bi sa svojima...

Možeš dalje istim smjerom zabluda, a možeš konačno i zasukati rukave i pozabaviti se svime od čega bježiš.

I možeš mi reći da sam preintenzivna i predirektna, ali znaš, ja sam samo svoja. I to je ono što te plaši.

Moje emocije nisu moja slabost, već moja snaga, jer ja u svakom trenutku znam od kuda dolaze, da li iz straha ili ljubavi, jasnoće ili neke zablude koju nosim kao teret na svojim leđima, samo zato što još nisam shvatila da i taj teret mogu pustiti.

Nitko od nas nije u bezdanu, samo poneki misle da će ih sunce spaliti ako razmaknu zastore. Neće, samo će ih boljeti oči. Zaslijepit će ih lakoća života i sve ono lijepo što on nudi, a nije dolazilo zapakirano u površne odnose i kolekcije nepotrebnih, skupih stvari.

Zaključim da je dopušteno pisanju pristupiti kao osobnom igrokazu.

Smijem, trebam i hoću, pisati onako kako želim, unoseći dijelove sebe u likove i radnje, rečenice i misli, ali život… život neću proživjeti tako. Kroz njega želim ići budna i svjesna svakog trenutka, svjesna boja, mirisa i aroma i u potpunosti svjesna sebe.

Ja drugačije ni ne znam.

I zbog toga, ne možeš me pročitati i ne možeš me pronaći cijelu u mojim pričama, jer cijela paleta moje duše ne stane u riječi. Možeš se samo potruditi, istinski me upoznati, pa znati što to znači kada zamišljena izraza lica, šutim i ispijam kavu.

I znat ćeš da se smijem jer sam istinski sretna i da plačem jer se nešto u meni do kraja slomilo.

Znat ćeš, jer razumiješ emocije.

A to možeš jedino nakon što pred sobom skineš maske i naučiš se nositi s rajem i paklom u vlastitim prsima.

Ne ide drugačije. Razumiješ?

Ni ne treba.

No Comments Yet

Odgovori