Ne boli te ljubav, bole te tvoje zablude i tvoja očekivanja

Postoje trenuci kad trebaš rasplesti prste, koje predugo držiš spletene u čvor i priznati sebi da te onaj osjećaj u dnu trbuha ne vara… osobi koja ti znači, ti ne značiš isto. Možda joj naprosto ne značiš ništa. A možda joj značiš na neki drugi način.

Znam, to je jako bolna spoznaja, toliko bolna da je skoro svaka druga osoba namjerno potiskuje u najmračniji i najdalji kutak uma, skupljajući ponekad suluda objašnjenja za ponašanje tog nekog, ponašanje koje nas boli.

Ali nije li bolje skupiti hrabrosti i suočiti se? Osjetiti bol i onda shvatiti da je prolazna no živjeti godinama u suludom zavaravanju?

Ne, on ili ona neće se promijeniti. Ne zbog tebe. Ljudi se ne mijenjaju zbog drugih ljudi, ljudi se mijenjaju zbog sebe. Mijenjaju se kad oni sami prestanu biti bolni, kad se zasite nekog načina života, kad sami promijene neke svoje životne okolnosti koje ih čine nesretnima. Ali nikada zbog drugih ljudi, već zbog sebe, svoje dobrobiti i svoje ugode.

Nada je nekad ubojica duše, naprosto je nagriza po rubovima i čini nas tupima. U sred grudi stvara se crna rupa koja se sve više širi i širi i guta svu našu životnu radost, sve do trenutka dok ne shvatimo da živimo u stanju neprestanog iščekivanja nečeg što se realno nikada neće dogoditi… i istovremeno puštamo da nas mimoilazi život.

I mene je jedan muškarac čekao. Čekao me godinama. Čekao je nešto za što je znao da se nikada neće dogoditi. Silno je htio da se mijenjam zbog njega, da budem sav onaj potencijal koji je on vidio u meni, dok sam ja za sebe željela nešto sasvim drugo. Imala sam to pravo željeti, ma koliko god da se on s time nije slagao. Bila sam jako mlada i nisam bila spremna na brak.

I desilo se, da sam jako dugo živjela u uvjerenju da je on samo htio preko mene ostvariti neke svoje ambicije, kako poslovne tako i obiteljske. Ta činjenica i dalje stoji, ali shvatila sam da je on želio da budem ono što sam danas, ali ja sam to morala poželjeti sama. Morala sam sama doći do točke da se poželim ostvariti na mnogim poljima i da to na kraju i učinim. Morala sam to željeti zbog sebe.

Znam da smo zapravo željeli iste stvari ali nismo ih željeli u isto vrijeme.

On je u mnogim stvarima bio preambiciozan, previše rekla bih prosto – ‘navijen’, stalno u nekoj jurnjavi za nečim, a ja sam željela svoj tempo i svoj mir. Željela sam ono što svakome treba i što danas živim – balans. On nije shvaćao da me ne može natjerati da ja budem ono što on želi, da to nije ni prirodno ni humano, ali uporno je forsirao sve do trenutka dok me nije izgubio.

Želio mi je dobro, znam, ali sve što je radio, radio je na pogrešan način.

Ne možeš osobu natjerati da želi isto što i ti. Ne možeš osobu natjerati da se zaljubi u tebe. Ne postoji ni čarobni prašak, a ni formula. Ne možeš nikoga navesti da te voli i da bude s tobom. To mora biti njegova / njena odluka. Ljubav ili je ili nije. Ili je ima ili je nema.

Isto tako, ne moraš nikoga čekati. Uzaludno nadanje je samo uzaludno nadanje. Ti čekaš, život prolazi, ništa se ne mijenja.

Ali spoznaja o tome dolazi kako sazrijevaš, a to sazrijevanje traje čitav život. Ne želimo iste stvari s dvadeset, trideset, četrdeset… nemamo iste potrebe, nemamo iste izazove, obaveze a ni snove.

Divno je kad pronađeš osobu s kojom se nalaziš na istoj valnoj, kad želite slične stvari, gledate u istom smjeru i savršeno se onako nesavršeni nadopunjujete. Divno je kad prihvaćate svoje različitosti, svjesni ste mana koje i jedno i drugo ima, ali vam ne smetaju. Divno je kad znate da je obostrano. A to se zna, to se osjeti. Nema izmotavanja, nema čekanja, nema onog ‘možda je ovako’ ili je ‘možda onako’. U ljubavi je sve jednostavno, kada je ima.

Kada je nema ili kad se još nije imala prilike razviti, tada su stvari čudne, nedorečene i tada mnogi imaju potrebu sve ubrzavati, definirati, obrazložiti, rastaviti na proste faktore…

Nekad ako nekog voliš dat ćeš mu vremena da se posloži, da se posloži radi sebe. Istovremeno ti nećeš prestati živjeti svoj život i nećeš nametati svoja očekivanja. Ako se u nekom trenutku ponovno nađete na istoj stazi, spremni oboje gledati u istom smjeru, tad ćete zaista živjeti ljubav. Ako ne i to je u redu, uvijek možete biti dobri prijatelji. Važno je ne forsirati svoje želje i ne projicirati svoje potrebe i fantazije na nekog tko ih nije spreman uzvratiti i možda nikada neće biti. To je njegovo pravo. Isto tako, tvoje je pravo da svoje želje probaš ostvariti s nekim drugim.

S druge strane biti svjestan toga, zahtjeva veliku zrelost, zahtjeva iskustvo teških i kompliciranih odnosa u kojima je netko na tebe vršio pritisak da pružiš ono što ne možeš, budeš ono što ne želiš ili nisi spreman biti. Vjerujte mi, to je jako teško i bolno iskustvo koje nikome ne bih poželjela.

Živimo u čudnom svijetu, u izmišljenom linearnom vremenu u kojem društvo nameće svoj tempo, svoje iskrivljene vrijednosti, svoje tradicionalne norme i oblikuje ljude koji su pomalo pogubljeni. Pogubljeni između tradicionalnih vrijednosti kojima bi svatko navodno trebao težiti i modernog tempa života. I stojimo u raskoraku između onog što je bilo i onog što se nudi, dok paralelno sami ne poznajemo sebe. U svemu tome moramo biti spremni dati se nekome, ako želimo ljubav i zajedništvo.

I to mnogima nije lako.

Zbog toga mnogi griješe što forsiraju, a forsiraju iz vlastitih strahova. Forsiraju zbog toga što odbijaju vidjeti stvarnost. Ona je možda bolna, ali od nje ne možeš pobjeći. I ne bi ni trebao bježati, već je prihvatiti, rasplesti prste koje predugo držiš u grču i dopustiti si disati.

Ako ne pustiš ono što te boli, a to su tvoja očekivanja, kako ćeš ikad uspjeti ugledati ljubav koja ti možda dolazi u istoj toj osobi a možda i u nekom posve novom? Nitko ti ne stavlja okove na srce, nitko nije odgovoran zbog onoga kako se osjećaš. Vjeruj mi sve to ti sam radiš sebi. Pa dopusti si nešto novo, nešto drugačije, nešto lijepo… ma s kim god bilo i ma kojim god te znanim il’ neznanim stazama odvelo.

No Comments Yet

Odgovori