Magnolija

Ruže, orhideje, magnolije… ljiljani, suncokreti, đurđice, tisuće žena i tisuće lica, milijuni latica. Uvijek slične patnje, iste čežnje, prešućene male radosti. Toliko slične, toliko ranjive, a toliko drugačije. Poneke jake same, s dubokim korijenjem i prostranim krošnjama, a poneke snažne kad se uhvate za ruke s drugim cvijećem. Prelijepe, jedinstvene i neponovljive.

Samo često nesvjesne svoje vrijednosti i veličanstvene magije koju u sebi nose, magije koja malo veze ima s bojama i vrstom njihovih latica. Često nesvjesne svoje snage. Nesvjesne da svaka od nas u sebi ima i malo ruže i malo orhideje i malo magnolije.

A eto, čini mi se kako mnoge žene žele biti samo ruže ili orhideje. Žele imati trnje kojim bi se branile i nježnost mekih latica. Žele biti ljupke, neponovljive, lepršave a opet shvaćene ozbiljno, jer spremne su glasno vikati da su snažne, važne i prkosne, podižući u vis latice, obraze, trnje i nos. Misle da se tako zasluži poštovanje. I da će tako biti sigurne. Ali sigurnost ne postoji, postoji samo snaga za kojom uvijek posežeš a dolazi iznutra, kroz deblo i korijenje. Zbog toga svakoj od nas treba doza ozbiljnosti, postojanosti, treba doza magnolije.

Jednom je moja Klemi pisala o svom najdražem cvijeću, o tri djevojke koje voli bezuvjetno. O tri različita cvijeta, povezana iskrenim i dubokim prijateljstvom. O Ruži, Orhideji i Magnoliji. O Željki, Madžidi i Mariji. Nismo znale koju će od nas opisati kojim cvijetom, koje će nam osobine dati ali znam da sam bila iznenađena kad sam dobila svoj opis. Moram priznati da ga tada nisam posve razumjela. Ali Klemi je bila posve u pravu kad je rekla da ju na to cvijeće podsjećam. Za nju, ja sam uvijek kao magnolija. Kao magnolija u proljeće.

Krošnje su mi pune najljepših cvjetova, visoko podignutih prema nebu kamo uvijek podižem pogled, a korijenje duboko i stabilno. Ne treba mi ni ružino trnje da bih se branila, nit krhke latice orhideja da bih privlačila pažnju.

U moj se zagrljaj uvijek svi mogu vratiti, jer im predstavljam sigurnost.

Nikad neću biti kao jedan cvijet kojeg odrežeš, pa poneseš i staviš u vazu. Uvijek ću biti deblo koje ne možeš preseliti, osim ako ne zamahneš sjekirom da ga srušiš.

I dobro je to, ponekad. Jer me tjera da izrastem malo više kako bih vidjela dalje, ali me često drži na mjestu kad bih htjela otići. Orhideje i ruže putuju, mijenjaju mišljenja, odbacuju latice, šepire se i postaju prevrtljive. Magnolija ostaje na istom mjestu. Čak i u dugim, hladnim zimama kad izgubi svoje cvjetove i nitko k njoj ne podiže pogled kao što uporno promatraju ružine grmove, s čežnjom za baršunastim pupovima.

A nije lako uvijek biti kao stablo magnolije. Voljela bih ponekad postati ružin grm, skriven u dnu vrta, pokazati svijetu da imam trnje i da me se ponekad treba plašiti. Voljela bih i da sam jedna, nježna, bijela orhideja, krhka iako se doimam veličanstveno, pa da se raspadnem samo tako, kada mi dođe. I da se sav svijet oko mene skupi, pa me tješi i pokušava oživjeti moje uvele latice.

Ali, ostajem kao to deblo. Dajem sigurnost, utočište i hladovinu. Ne plačem. Ne drhtim. Ne govorim o svojim strahovima.

Ne govorim ni o željama jer sam ponekad previše zauzeta orhidejama i ružama podno moje krošnje, koje trebaju zagrljaj. Razmaknem grane da im darujem sunce, il’ natjeram svoje pupove da se rašire kako bih im stvorila hladovinu. Slušam ih. Nikad mnogo ne govorim. Puštam da plaču i da svojim suzama natapaju tlo iz kojeg rastemo. One u svoje latice upijaju vodu a ja na sebe preuzmem sol.

I često se umorim, tad slušam na pola i gledam nekud u daljinu, tražim pogledom svoje sestre magnolije. Tražim one žene što su kao stijena i uvijek bdiju nad svojim ružičnjakom.

Promatram mrko pogledom muškarce sa škarama i sjekirama, koji dolaze, ubiru ruže bez da su im se istinski divili a ponekad i goropadno zamahnu kako bi me posjekli. I rane me, pa životni sokovi moga bića skliznu niz koru, da bi sakrili od svijeta mjesta na kojima nosim ožiljke.

Ne mogu me srušiti. Ne zaista.

Trebaju oni nekog da brine o ružama i orhidejama nakon što im iskidaju latice pa ih ostave tako slomljene posvuda u našem životnom vrtu. Trebaju nekog da za njima popravlja.

I tako ja povijam njihove rane, učim ih da očvrsnu i budu hrabre, a one meni ukazuju kako biti malo mekša, šarmantnija, izazovnija. Pa rastemo pod ovim neobičnim nebom, grlimo se i smijemo, okupane zlatnim suncem i povezane dubokim, neobjašnjivim nitima.

One odlaze pa se vraćaju, pričaju mi svoje pustolovine, trče ususret raširenih ruku a ja im pružam svoje krošnje i privijam ih u zagrljaj. Uvijek na istom mjestu u njihovim srcima, a one uvijek jednako lijepe, šarmantne i neprocjenjive u mojim očima.

I tako plešemo, posve svjesne da će jednog dana doći netko, dovoljno mudar da me ne proba posjeći, već se potruditi izvesti cijeli mali pothvat, kako bi me presadio u svoj vrt.

Trebat će mi neko vrijeme da se priviknem na novo okruženje, na upitne pogled meni neznanih ruža, orhideja i svog ostalog ljupkog cvijeća. I trebat će i njima neko vrijeme da prihvate pridošlicu, lijepih cvjetova ali neobično velike i guste krošnje, čvrstog debla kojem treba mnogo prostora i koje više sluša no što se upliće u razgovor. I trebat će im snage i volje da ustupe još malo prostora za sve one moje stare prijateljice što će za mnom povremeno dojuriti, kako bi razgledale novi vrt u kojem rastem i da bi mi se potužile na sve što ih mori.

I trebat će vremena da se cvijeće navikne na cvijeće. Ali takve smo mi žene, takve struje kolaju našim venama i boje naše latice.

Tko zna, možda me u tom vrtu dočeka i neka sestra, magnolija.

No Comments Yet

Odgovori