Kraj je uvijek kraj, ma kako ga netko sam sebi tumačio

‘Što misliš zašto nismo uspjeli?’ – pitao me direktno, bez okolišanja, a ja sam se trudila ne skrenuti pogled. Njegove intenzivno plave oči uvijek su djelovale hipnotizirajuće, samo ne više u onom istom kontekstu. Sad su me jednostavno smetale, jer je od mene tražio više od pukog objašnjenja. Tražio je način da mi se vrati.

‘Nismo željeli iste stvari. A ako smo ih i željeli, nismo ih željeli u isto vrijeme.’ – rekla sam iskreno i slegnula ramenima. Za mene je ta priča završila tako davno da mi zaista nije imalo smisla kopati po zaboravljenim stvarima.

‘Ali zašto? Zašto ih nismo željeli?’ – nastavio je uporno, kao da pokušava proniknuti u neki dio mene koji zapravo ne postoji. Barem nije nikad postojao za njega.

‘Ne znam. Jednostavno je tako. Zašto razbijati glavu time?’ – rekla sam pa podigla ruku da oči zaštitim od sunca, ali ne zapravo… zapravo sam se zaželjela skloniti od njega. Bilo mi je previše toga što je uvijek radio kad bi naišao na neki moj zid, pokušavao ga na silu srušiti.

‘Imali smo sve… nikad mi to neće biti jasno…’ – bio je uporan.

‘Ne. Ti si imao sve. U tome je razlika. Ja sam imala puno neostvarenih snova i puno tvojih prigovora. I nisam bila sretna.’ – rekla sam u jednom dahu jer me ovaj razgovor silno umarao.

‘Pa… uvijek si bila iskrena i direktna.’ – rekao je s nekom gorčinom u glasu.

‘Ne želim se sad ispričavati zbog istina koje nisi spreman čuti, ali jednostavno je tako. Nisam se nikad vidjela cijeli život s tobom. I da sam ostala, unesrećila bih nas oboje. A ti imaš samo glupu fiksaciju na ženu koja je otišla. Nisi zaljubljen u mene, već u ideju da bi nam nekako, negdje uspjelo. E pa vjeruj mi da ne bi.’ – završila sam taj razgovor, naglo ustala i poravnala nabore na košulji.

‘Slušaj… nisam te mislio uvrijediti. Znaš dobro koliko mi značiš.’

‘U tome i je stvar. Ne želim znati. Razumiješ? To nisu riječi koje želim čuti od tebe.’

‘Znači u tome je stvar… postoji netko drugi.’

‘To te se zaista ne tiče.’ – odmahnula sam glavom.

‘Pa i to se jednom trebalo dogoditi…’ – frknuo je više sebi u bradu, gledajući nekud u stranu pa nastavio:

‘Valjda sam mislio… mislio da će te jednom proći, ako ti dam dovoljno vremena. Nadao sam se da… U biti ne znam čemu sam se zapravo nadao.’ – napokon je priznao nekako poraženo.

Dio mene suosjećao je s njim, a dio mene bio je tako silno umoran od tih razgovora koje muškarci uvijek imaju potrebu voditi sa ženama koje nisu znali cijeniti dok su bile dio njihova života.

‘Dobar si čovjek, ali moraš me pustiti više, ja… nikad neću biti ta, razumiješ?’

‘On je sretnik.’ – rekao je uz izvijeni smiješak. Nisam ništa odgovorila, nije to bio razgovor koji sam s njim htjela voditi. U tom me trenutku naglo zagrlio, onako kako dijete grli majku, bojeći se da ona ne odlazi samo raditi, već ga zauvijek napušta. Ruke su mi mlitavo stajale uz tijelo i nisam se mogla natjerati uzvratiti mu zagrljaj, pa sam ga nekako samo nezgrapno potapšala po ramenu, pitajući se zašto ljudi toliko često žele nekoga tko više ne želi njih? Odakle taj mazohizam?

‘Moraš očvrsnuti.’ – rekla sam, želeći mu dati do znanja da je sve ovo previše autodestruktivno.

‘Ne znam biti jak kao ti. Tebi je to nekako prirodno. Odlučiš biti jaka i jaka si… ja sam jak na svim krivim frontovima.’

‘Pričaj mi o tome…’ – rekla sam sjećajući se svih svađa i pokušaja da mu pomognem u ratovanju protiv sebe samoga.

‘Žao mi je mala. Zbilja mi je žao, da mogu vratiti vrijeme… ja bih…’

‘Pazi na sebe.’ – rekla sam, nasmiješila se i okrenula. Čudno je bilo kako sam negdje u sebi znala, da je to konačno zadnji put da sam s njim morala voditi takav razgovor i da sam konačno slobodna. Cijeli sam jedan, mali život, čekala taj trenutak. Trenutak kad će konačno shvatiti da nema povratka, nema načina. Nema… ničega. I da sve to nije bio moj hir. I da se nisam godinama durila. I da ne postoji način da se skrpa nešto što je odavno slomljeno.

Neke stvari ne možeš slijepiti. Možeš samo pustiti, jer ti ne pripada.

I nije istina da žene teže puštaju, nama samo duže treba da shvatimo da trebamo pustiti ono što nas boli. Muškarci, oni se još dugo bore s vjetrenjačama kad shvate da su zapravo odavno, izgubili.

No Comments Yet

Odgovori