Proklela sam sva ta prisilna jedva čekanja…

Srce se uvijek na koncu umori, od svih svojih jedva čekanja. Od jedva čekanja na ljubav.

Na objašnjenje. Na ispriku. Na zagrljaj. Na odgovor.

Na smisao.

Na kraj. Ili početak. Kako god.

Na prokletu slobodu koja bi nam se trebala podrazumijevati.

Neki kažu da ih sva ta jedva čekanja pune snagom. Mene prosto umaraju. Izazivaju grč negdje u ravnini dijafragme, što se širi u vis prsima pa zaustavlja dah.

Možda je stvar i u tome što nikad nisam voljela što i drugi ljudi. Možda je stvar u tome što smatram da se ne valja čekati nešto što prirodno ili je ili nije.

Ljubav nije godišnje doba ili blagdan da bi je dočekivali. Isprika nije ni kiša ni snijeg, pa da bi čekali da nam s neba padne u naručje i zatekne nas. Ljudi nisu vjetrovi za koje čekamo da nas pometu ili nam pomiluju lice.

Odgovori nisu nešto što bi trebali iščekivati. Naprosto nisu. Tražiti da, možda, od njih često odustati, ma i to treba moći. Ali iščekivati, ne.

A sloboda… nju samo treba živjeti, a ne se samo nadati njenom slatkom zagrljaju.

Možda sam negdje putem, postala tupa i isključiva. Možda sve ono što se drugima doima normalno, meni više ne može biti ništa drugo no trpak okus u ustima, za nešto što bi svi govorili da je zapravo fino. Ili se samo dobro zavaravali?

Meni jedva čekanja nemaju fin okus. Podsjećaju me na neku mješavinu gorkih bobica koje smo gnječili rukama u nadi da ćemo iz njih iscijediti sok, ali smo samo dobili ljepljive, umrljane prste, a okus je i dalje gorak.

Možda je opet samo do trenutka, kad nemamo izbora no biti prisiljeni na čekanje… da bi opet živjeli, voljeli, praštali, griješili, ljubili, izgarali, padali, gradili, disali, sanjali, stvarali, gubili… činili bilo što, van zatvora naših domova čiji se zidovi čine tijesni.

Možda je problem u meni. Što odbijam tražiti ljepotu u jednostavno ružnim stvarima. I što se odbijam zavaravati. I što ponekad ne vidim svijetlo na kraju tunela, već samo beskrajno dugi mrak.

Nisam pesimistična. Zapravo sam oduvijek previše pozitivno nastrojeni idealist. Ali u ovim trenucima, svako mi je jedva čekanje kao novi ubod nožem ravno u srce. Jer svaki dan što mine, dok sam ovdje, primorana sjediti skršenih ruku, tamo se vani događa život. U onoj svojoj čistoj, prirodnoj formi.

Cvijeće nije odgodilo cvasti.

I sunce nije odgodilo svoje rađanje svakog jutra.

I leptiri nisu odgodili širenje svojih krila.

Ni rijeke, ni mora, ni potoci, ni plime ni oseke, nisu odgodile protok svojih voda.

Kiše nisu odgodile padati.

Ni vjetrovi šumoriti među netom prolistalim šumama.

Samo su ljudska srca primorana kucati sporije, tužnije… na momente sasvim poražena u zlatnim krletkama svojih domova, što sve više sliče lijepim zatvorima.

I raj može biti pakao kad u njemu sve teže pronalaziš razlog za smijanje. I kad se sve tvoje radosti iščekuju, a ne znaš ni približan datum njihova dolaska.

Ovih dana ne vidim ljepotu u bajkama o novim počecima.

Vidim samo agoniju samozavaravanja i teške valove tjeskobe što pogađaju baš one koji su se u mojim očima uvijek činili veliki poput divova i naprosto nedodirljivi.

Dok ih gledam kako kopne i kako im blijedi sjaj u očima, koje su ionako turobne i daleke i naprosto nestvarne, na hladnim ekranima koji bi trebali mijenjati stvaran lik i toplinu koju odašilje prisutnost ljudskog bića, osjećam se nemoćno… a to je osjećaj kojeg ne voli nijedna lavica.

Možda zbog tog prezirem jedva čekanja, jer vidim koliko teško padaju onima koje volim možda i previše. Možda me zato ljute i možda zbog tog imam potrebu izbrisati ovaj trenutak u našim životima… naprosto ga nekako prebrisati, kao da se nikada nije dogodio. Ubrzati vrijeme, učiniti nešto… bilo što.

Proklela sam sva ta prisilna jedva čekanja...

Ali ostajem sjediti, kao lijepa lutka, s rukama na krilu i promatram rascvjetane krošnje trešanja. Kao mladenke u bijelom, spremne plesati s proljetnim vjetrom, izgledaju kao da mi se rugaju. Slobodne biti ono što jesu u svoj svojoj ljepoti.

Dok se one njišu, ja osjećam silan nalet beskrajne nostalgije za nekim davnim proljećem kad sam bila slobodna lutati gdje god bi me odvela moja nemirna i bezbrižna stopala.

Možda je problem i u tome što sam neke rastanke doživjela kao osobni poraz. I što sam imala priliku reći što mi je na duši, ali nisam, ja sam šutjela. Šutjela sam jer sam mislila da je bolje da nosim te svoje misli i emocije sa sobom… i da ih ne ostavljam tamo gdje sam ih trebala dati, podijeliti, pružiti. Ostale su na vrhu jezika, zapetljane između zubiju i usana, pa me sada gute.

Ali tko je mogao znati… da će doći proljeće i da ćemo si svi biti daleki kao da cijeli svemir stane između otkucaja naših srca i da ćemo biti prisiljeni na meni mrska, ma posve omražena, a nekoć tako ljupka, jedva čekanja…

No Comments Yet

Odgovori