Možda u svemu ovome naučimo kako biti bolji ljudi, a možda je to samo moja osobna zabluda

Što mi zapravo znamo o ljubavi, zapitala sam se dok sam unatoč prohladnom jutru sjedila u vrtu, na starom balvanu i bosim stopalima prolazila po travi, onako kako radim dok ljeti sjedim na ljuljački… i osjećala se opet kao djevojčica, kao da mi je sedam, osam godina i svijet je lijep, pustolovan i bezbrižan. Ništa ne znamo, zaključila sam, jer je svatko od nas percipira na svoj način.

Mislimo da je voljeti nekog reći mu da griješi. I mislimo da je voljeti nekog učiti ga kako da bude sličniji nama. I da je voljeti nekog skuhan ručak ili poziv u točno određeno vrijeme ili uvijek odgovorena poruka. Mislimo da se voli na određeni način, po normama koje smo skrojili za neki drugi svijet i neko drugo vrijeme…

Ali voljeti, znači pustiti ljude da ponekad pogriješe kako bi sami naučili svoje lekcije. Voljeti znači zagrliti bez pitanja ali i pustiti ponekad da telefon odzvoni. Voljeti znači prihvatiti da ne možemo mijenjati nikoga.

Zadnjih dana shvaćam da me mnogi umjetno vole. Vole me dok se ponašam kako im odgovara. Dok se izražavam kako godi njihovom uhu, dok pišem rečenice koje titraju njihovu egu, tonom koji je ugodan njihovim osobnim zabludama i prostoru koji su stvorili sami sebi, kako bi mogli opravdati svoje strahove, sumnje i greške.

Shvaćam da me vole egoistično, proračunato i ukalupljeno, jer me nisu sposobni pustiti da sama donesem svoje zaključke i proživim pogreške koje trebam proživjeti.

Često se događa da odrasle ljude, odrasli ljudi pokušavaju preodgojiti. I to je tako pogrešno.

Ne govorim ovdje o greškama pojedinaca koje utječu na čitave grupe ljudi ili društvo u cijelosti. Govorim o pojedincima koji guše pojedince svojim krutim stavovima i uskogrudnim potrebama da budu u pravu i da isključivo njihov način bude ispravan.

A upravo svjedočimo vremenu kad takvi stavovi ne mogu preživjeti. Preživljava samo autentičnost, samo iskrena, bezuvjetna emocija. Ona koja pušta ljude da budu što jesu, da se nose s ovim vremenima kako znaju i umiju. Samo ona emocija koja te ne tjera da pričaš ako ti se ne priča. Ona koja te grli sposobnošću da pričeka trenutak kad ćete si zaista moći oviti ruke oko ramena i zagrliti se. Ona koja dozvoljava da griješiš, da se ljutiš, da se lomiš, da te boli, da se plašiš, ali te istovremeno motivira da se ne predaješ, jer ovo nije trajno. Ovo je samo jedan trenutak u našim životima, nimalo lijep, nimalo lak,… ali nevjerojatno sposoban da nam bude najveći učitelj kojeg smo ikada imali.

Postoji ta kolektivna zabluda da će svijet biti isti kad se jednom ovo završi. Ali neće nikad biti isti. I ne smije ni biti. Ne smijemo iz karantene izaći kao isti oni ljudi kakvi smo bili prvog dana kad je započela.

Starom svijetu trebamo ostaviti sve stare zablude i okvire u kojima smo živjeli, svatko na svoj način, a koji su nas neupitno činili nesretnima. I potrebu da preodgajamo druge i da ih krojimo po vlastitim mjerilima i da budemo uskogrudni i egoistični i posesivni i zaluđeni idejama povratka na staro…

To staro ne postoji. Svijet nije bio isti nakon ratova. Zašto mislimo da će biti isti nakon ovakvog kaosa?

Nećemo si svi pojuriti u zagrljaje kad ovo završi. Nećemo. Možda ćemo još tjednima bojažljivo prilaziti jedni drugima.

Ostat će sumnje i strah i kaos u nama. Ostat će traume stvorene u izolaciji i spoznaja da niti smo voljeli kako smo trebali niti bili voljeni kako smo trebali biti voljeni.

Ostat će činjenica da su nam smetali ljudi s kojima smo ‘zaglavili’ u četiri zida i da smo se lomili od želje da ponovno ugledamo oči nekih od kojih smo bili odvojeni.

Ostat će i praznina što u vremenu kad smo najviše trebali pozive nekih ljudi, ti isti nisu dolazili. Ostat će i težina zbog spoznaje da neke brojeve sami više ne možemo okrenuti, jer sad učimo voljeti i pustiti… ostat će gorčina zbog riječi koje smo izgovorili dok smo bili sami, nemoćni i prestrašeni, kao i činjenica da prvo sebi trebamo oprostiti te emocije pa onda tražiti oprost od druge strane.

Ostat će i činjenica da smo daleko od svijeta kakav smo poznavali, zatočeni u svojim domovima naučili o sebi mnogo ili apsolutno ništa. I da smo bolji na mnogo razina ali možda na jednako toliko i slomljeni.

Ostat će mnogo neizgovorenih želja. Mnogo napisanih redova koje nitko nikad neće čitati, mnogo uzdaha koje nitko nije čuo, mnogo čežnji kojima su svjedočile duge, neprospavane noći u izolaciji i mnogo, mnogo emocija s kojima ne znamo kamo, a nećemo to znati ni onog prvog dana, kad otvorimo vrata i zakoračimo u jedan drugačiji svijet, u kojem će ljudi još uvijek nositi maske, zbog straha od korone ali i straha od ljudi.

Nemojmo se zbog toga zavaravati da znamo odgovore. Nemojmo jer još nismo svjesni ni koja ćemo sve pitanja postavljati kad se jednom ovo okonča.

Nemojmo ljude oko sebe gušiti svojom ‘ljubavlju’ koja je uvjetovana našim očekivanjima i iskustvom života kakvog smo do sad živjeli. Pustimo ih da budu što žele biti, iako se to nama činilo suludo, iako nam zvučalo krivo, iako nam izgledalo apsurdno.

Mi ne hodamo u tuđim cipelama, ne proživljavamo tuđe emocije, ne nosimo se svi isto s ovim okolnostima.

Prestanimo tražiti potvrdu emocije s druge strane žice, jer možda ne može doći tako. Prestanimo tjerati ljude da donose odluke u okolnostima u kojima samo treba preživjeti i izdržati, a ne odlučivati. Prestanimo očekivati samo vesele tekstove ili samo politički korektne statuse i razumijevanje od svih i svakog za sve i svakog, jer toga nema. Nismo svi korektni. U ovim okolnostima ne trebamo biti korektni i razmišljati kako nekom drugom leži to što smo ljuti na okolnosti, situaciju i one koji imaju utjecaj na društvo a čine mu loše svojim izjavama i postupcima.

Prestanimo ljude uspoređivati. Miješati kruške i jabuke i određivati kako će se tko osjećati u situaciji u kojoj se po prvi put svi skupa nalazimo.

Možda u svemu ovome naučimo kako biti bolji ljudi, a možda je to samo moja osobna zabluda

Prestanimo konačno biti NE ljudi. Prestanimo biti nečovječni. Prestanimo ‘voljeti’ na stare načine, jer u ovim okolnostima trebamo početi učiti voljeti istinski, značilo to biti strpljiv ili iskren i direktan. Značilo to skupiti hrabrosti i okrenuti taj broj telefona ili propustiti poziv jer ti se ne priča. Značilo to grliti svim srcem iako ne možeš rukama ili značilo to baš suprotno, raširiti ih i pustiti drugu stranu da zauvijek ode i da se onog dana kad se vrata otvore, više ne srećemo na istoj stazi.

Naučimo da je u redu pustiti druge da budu to što jesu – drugi ljudi, s drugačijim željama, strahovima, sumnjama, čežnjama i potrebama…

I dajmo im vremena da se pronađu u ovom kaosu, ali i nakon njega, baš kao što se i sami tražimo.

No Comments Yet

Comments are closed