Ulje na platnu ili akvarel?

Samo na trenutak skreneš pogled. I sve se promijeni. Cijeli svijet zastane. Napravi preskok k’o srce u grudima i više ništa nije isto.

Ti nisi ista.

Na ulicama istim kao što su bile jučer, među ljudima istih svjetonazora, okružena istim bojama i proljetnim vjetrom, sve ti izgleda samo mrvu drugačije.

Prvi put jasno vidiš lice nekog kog si mislila da poznaješ bolje no svoj dlan.

Vidiš sve ono na što si žmirila, sve ono što si potiskivala i pravila se kao da ne postoji, jer si željela svim srcem vjerovati u bajku. Ali bajke ne postoje, znaš to… kako si sama sebi dozvolila takvu ludost?

Bilo je lijepo. Probudilo te. Vratilo ti je muziku, pa možda… možda je smisao bio u tome?

Dopustiti si ludost, samo da oživi zaboravljeni dio tebe?

Ovih dana ionako zaboravljaš na more lijepih snova. Zašto bi ovaj bio drugačiji?

Toscana, kistovi, platno koje stoji netaknuto. Satima si gledala u njega, ali nisi mogla povući nijedan potez. I ne sjećaš se kad si zadnji put slikala i znaš da će se svi tvoji prijatelji čuditi, jer nikad im nisi govorila o tome.

Na kraju si sjela, izvukla olovku, pisala neke stihove i crtala obrise žene pa shvatila da je to upravo onaj prizor iz tvoje glave koji želiš pretvoriti u živu umjetnost.

Žena koja odlazi ili žena koja se vraća?

Nekome je na pola okrenuta i tom nekom se smije. Oči su joj blistave a usne ponovno u boji malina. Bosa je, stoji u travi a vjetar joj se zapliće u haljinu.

Drugačija je. Živi svoju bajku. Živi drugačije no ti sada. Mirnije možda? Čini se kao da se klonila ludosti i naučila voljeti ono što je dobro za nju. Ono što ne ostavlja u zraku pitanja, nejasne poljupce i previše čežnje koja srcu priredi prizore kao da posvuda tutnji rat.

Ista je zapravo kao ti. Obje ste sretne na svoj način, ispunjene i živite bogatim životima, ali u njoj postoji bljesak koji ti još nemaš. I zato je nisi uspjela naslikati.

Ali vadiš opet kistove, miješaš boju i promatraš travu što niče u vrtu i zamišljaš osjećaj rose na golim stopalima. I jasno ti je da će se slika samo razliti po platnu u trenutku kad za to budeš spremna, jer ti u srce ulazi netko tko je otkrio taj nikad nikom spomenuti dio tebe i zaljubio se u umjetnicu koju si od svih sakrila.

Pa grizeš usne dok vučeš prvi potez i platno gubi svoju bjelinu a usne postaju boje malina.

I pomišljaš kako je to zapravo suludo. Napustiti snove o Toscani samo da bi se zaplela u ideju žene s platna, čiji prizor zapravo za sad živi samo u tvojim mislima.

Ne znaš koga ona voli. Ne znaš kome se smije, ne znaš zapravo kome to tako sretna i bezbrižna trči u zagrljaj.

Možda je to ljubav od koje bježiš ili ona druga koju osjećaš kao topli zagrljaj koji te uvijek čeka, tamo uz more i misli kako samo treba s tobom obzirno i polako, jer od prvog je trena shvatio da si kao vihor, što se baš nikako ne da ukrotiti…

Možda je i ljubav koje još nisi svjesna a možda je zapravo samo odraz, unutarnjeg svijeta u najljepšoj paleti u koju trebaš umočiti kist, zbog sebe. Jer svatko od nas bi trebao sebe graditi, svi bi mi trebali sebe slikati polako, u finim, nježnim potezima, a ne ishitreno kao kad s nogu ispijamo kavu i jurimo u dan okupan strahovima, sumnjama i kišnim oblacima, kad se bojimo pogledom potražiti sunce.

Svi bi mi trebali pomno birati svoju paletu boja i paziti s kim miješamo nijanse i koga puštamo da nam brlja po platnu i da nam se vrzma mislima, pa nam pokvari onu jasnu sliku koju smo imali u glavi i željeli je istu takvu prenijeti na platno.

A trebali bi si ostaviti i prostora za kreativu, za izmjene u hodu, za travu koja možda ipak neće biti trava ispod bosih stopala, već fini, sitni pijesak na nekom dalekom žalu, kojeg tek valja otkriti.

Ulje na platnu ili akvarel?, O ljubavi i podstanarima
Vratiš se toj sretnoj ženi u svojim mislima, tom prizoru kojeg težiš oživjeti i proživjeti i pitaš se koga gleda?

Možda se zapravo smiješi tebi, jer si pustila po strani sve svoje hirove i odlučila dati šansu svom srcu da se za sebe izgradi… i da si dopusti uživati u proljeću usprkos tmurnim oblacima što su se nadvili na svijet i snovima koji se nisu ostvarili.

Nitko ne kaže da trebaš prestati sanjati, samo pusti svoj um da naslika ljepše, sretnije prizore. I nemoj se toliko baviti tuđim srcima i nemoj se bojati reći što želiš i nemoj se bojati otići korak dalje, zbog nekog tko te ne može pratiti.

Toscana je na istom mjestu, samo je put do nje drugačiji.

No Comments Yet

Odgovori