Posljedice

Prvi put priznajem da sam oduvijek pomalo bila idealist. Dok bih se skrivala pod krinkom ironije i dobrog smisla za humor, pričala nešto poput ‘Vidjet ćemo’ ili ‘Never mind’, ostajala cool u mnogim zbilja teškim i neugodnim situacijama, u dubini sam se nadala da za sve postoji rješenje, da samo trebam biti dovoljno strpljiva, dovoljno odlučna, dovoljno uporna… i nekako, negdje, nekad stvari će sjesti na svoje mjesto. I sjele bi. Onda kada više nije bilo važno. Kad za to odavno više ne bih izgarala.

Sad više nemam potrebe biti ‘cool’ i glumiti da mi je u redu sve što nije.

Nemam potrebe udovoljavati ljudima, njihovoj znatiželji i hirovima jer takvim stvarima nikad kraja. Netko će uvijek biti znatiželjan i nekome ću uvijek biti enigma.

No iza fasade, za koju me mnogi prozivaju dok se svojih fasada drže kao pijan plota, (ali to prigodno ne vide), samo sam žena kojoj su prisjele ‘vidjet ćemo’ fore i ljudi koji ne znaju što žele.

I dok bih prije davala vremenu vremena i silno pokušavala imati razumijevanja za sve i svašta, sada to više ne pokušavam, jer… čemu?

Čemu glumiti da ti je okej nešto što nije? Čemu se pretvarati da možeš na kraj s nečim što te boli i čemu pokušavati vječno glavom kroz zid? Glava će boljeti a zid neće puknuti.

Nema ni smisla pokušavati prokopati tunel, nema smisla pokušavati preskočiti. Ponekad samo jednostavno nema smisla. Pisali ste mi ljute poruke o tome kako je moj status o sudbini uvreda za Boga i kako ona postoji iako ju šamaram i negiram, ona će mi to kao, ipak kad tad naplatiti… Pa se zapitam, zar zaista postoji takvo kolektivno sljepilo?

Svaki dan donosimo izbore. I ti izbori oblikuju naš život. Dan. Tjedan. Mjesec. I godinu. Godinu za godinom.

Nije to nitko tamo negdje odlučio. Od izbora da ćemo umjesto kave piti čaj, pa do izbora da nećemo jesti slatko. To nas oblikuje. Ti izbori utječu na sve što jesmo i na ljude oko nas.

I često tek kad prođe mnogo vremena shvatimo koliko nas je oblikovala jedna odluka i koliko je bila dobra ili loša za nas. I koliko je besmisleno bilo ratovati sa svojom dušom i pokušavati naći opravdanje za stvari koje opravdanja nemaju. I koliko je suludo pokušavati voljeti ono što nas boli.

To nije ljubav, to je loša autoironija.
Sabotaža vlastite ličnosti i cinizam bez pokrića.

Nikome to ne treba.

Zbog toga nisam više cool. Nisam više ni bahata. Samo sam odlučila odustati od priča u kojima se osjećam loše… kao stranac, a trebala bih u njima biti kao kod kuće.

Nije mi to bilo tako ‘suđeno’. Sama sam odabrala probati neke stvari i naučiti iz njih neke lekcije.

Nikog ne prozivam. Nije mi to namjera. Nije mi čak ni želja rušiti tuđa uvjerenja o Bogu i sudbini. Svatko ima pravo na svoje stavove, ideale i zablude. Isto tako svatko ima pravo preuzeti ili negirati odgovornost za svoja djela i nedjelja, emocije, propuste, misli i prešućene istine.

Moja je snaga u tome što se oduvijek dobro nosim sa svojim greškama, manama i odlukama koje su me ugrizle i za srce i za dupe.

Koliko god da se pokušavam zavaravati, u nekom trenutku susretnem svoj odraz u zrcalu i znam da sam zajebala. Ne krivim se, samo odlučim ne ići više tim putem. Jer ne želim da me boli. Ne želim da ikoga boli zapravo.

I dok ja nastavljam dalje, jer sam stavila veliki, crveni, pulsirajući X na sve i svakog zbog koga sam se osjećala pogubljeno i na momente van svoje kože, oni koji su prekriženi stoje začuđeni i u raskoraku. Nemaju više izbora i prostora za manevar.

Karma? Sudbina? Osveta?

Nijedno, samo posljedice njihovih odluka.

Meni moje. Njima njihove.

Svakom prema zaslugama.

Kako ćemo se nositi s tim? Onako kako znamo. Neki odgovorno i ljudski, a neki bježeći u nove zapetljane i besmislene situacije, da bi se sakrili od sebe.

Hoćemo li se naći nekad, negdje, na pola puta? Ne znam. Tko može znati?

Ovisi o odlukama koje donesemo. Ovisi o tome koliko smo se povrijedili međusobno i koliko u nama ima zrelosti, empatije i iskrene potrebe da budemo bolji ljudi. Da budemo bolji međusobno.

I da opet možemo sjesti za isti stol i smijati se, bez gorčine u grlu, bez stezanja u prsima i bez nerealnih očekivanja.

I posljedice su na kraju ponovno odluke. Naše odluke. Iako priznajem da bi sve bilo lakše kad bi postojala sudbina. Imala bih koga okriviti, mogla bih oprati ruke sama od sebe i svojih demona i strahova i mogla bi reći – Eto Bože, ti si tako htio pa se ti bavi s tim umjesto mene.

Ali na kraju dana, kad legnem u krevet, pa u mraku ostanem sama sa svojim mislima, željama, savjesti i svim onim što vješto guram pod tepih sve ostalo vrijeme, shvaćam da imam samo sebe, svoju kožu i odgovornost da mi dobro bude u njoj… jer neće se Nitko Tamo Negdje Gore, pobrinuti za to da mi bude dobro.

To moram sama. Baš kao i vi.

No Comments Yet

Comments are closed