Samo netko koga si jednom slučajno poznavao…

Vjeruješ li mi da si ni dan danas ne znam objasniti kako sam se to tako lako na tebe navikla? Kao da si se poljupcima uspio uvući duboko pod moju kožu, pa tamo sebi pronašao mjesto za stanovanje.

Nikad nisi tražio račun i platio kiriju. Valjda se podrazumijevalo… nakon što smo izmislili avanturu zvanu ljubav, da imaš pravo ovdje živjeti. I da imaš pravo boljeti me, barem desetljeće ili možda dva. Možda i jednu malu vječnost samo ako tako odlučiš.

Pa se pojaviti u nekim drugim očima, u tuđim osmjesima ili načinu na koji bi mi izgovarali ime – gutajući ono pitko j, pa bih ispala samo Maria.

Ma – ri – a.

Nemam ja objašnjenje za to, ne laskam si da sam od velikih riječi kao Meša ili možda Balaš. Samo sam zbog tebe konačno sjela za klavir i naučila svirati. Još uvijek stisnem krivu tipku, još uvijek pokvarim melodiju o tebi, koja je u glavi tako jasna. Ali je odbijam zapisati.

Neki bi je možda zvali najljepšom ikad napisanom ljubavnom baladom. Neki bi rekli da je prgava, baš kao i ja. Neki bi znali da je o tebi. A ti ne bi. Ne bi se našao u njoj, suviše si arogantan da bi si priznao kako te ima još uvijek u nečem mom. Previše sam sebi dostatan da te dodirne nešto poput sjećanja na ljubav.

A to je tek tužno. Ni tišina ni bol nisu tako prepune tuge, kao spoznaja da bi mi namjerno zatajio ime.

Ma – ri -a. Sjećaš se? Ne… naravno da ne.

Rekao bi da sam bila samo netko koga si jednom poznavao, netko od koga si mnogo očekivao, netko s kim si se glasno smijao, ispijao dobra vina i vrtio se u piruetama, bos na hladnim kamenim pločicama, bio više dječak nego muškarac, bio toliko sretan da te ostavljalo bez zraka i bez glasa… netko s kim si sanjao, brojio zvijezde dok smo skupa spavali pod vedrim nebom. Netko tvoj ali stran. Ali nikako i nikad netko koga si volio.

I sad možda više nisi drhtaj u noći, niti moja protrnula ruka ispružena preko prazne polovice kreveta, gdje stoji otisak sjećanja na tebe. Možda si samo inspiracija za tisuće redaka o idealu ljubavi i neprekinuta melodija u glavi. Bez potrebe da okrenem tvoj broj i da ti čujem glas. Bez potrebe da znam išta o tebi i da ikoga za tebe pitam. Bez potrebe da si kažem kako ima života i nakon ljubavi.

Ponekad se samo za vrelih noći, bosa spustim do ulice, ogrnuta tek u pareo i pogledam zvijezde, posve sigurna da negdje gore postoji razlog zašto – ljudi dolaze i prolaze kroz srce kao da je pusta stanica. I zašto neki ostave svoju prtljagu koju ne znam kamo staviti, gdje pogurati, kako izbaciti.

Posvuda na tom prostranom kolodvoru neke utvare. Stari prijatelji, sličice iz djetinjstva, prvi poljupci i davno odsanjani snovi… i neke romanse što su mirisale na ljubav ali nikad do nje nisu izrasle.

I večeras nasuprot mene neke oči, tamne i duboke. I neko lice puno obećanja o ljubavi. Neke nježne ruke koje nude utjehu i zagrljaj. Grlen smijeh, boca merlota i prve zvijezde, kao uvod u vrelu ljetnu noć.

I ponovno ono Ma – ri -a. Ili mi se samo začulo tako?

Kako prilazi bliže sve jasnije mu vidim oči i u njima tvoje ne nalazim. Kad mi blago prstima pridigne bradu a onda lako s obraza otire tu izdajničku suzu, pomislim kako je sve to uzalud, jer je srce još uvijek puno kostura. Al’ onda jasno, glasno i umilno progovori – Marija, mila Marija… suze ti ne stoje.

I pomislim kako mi se čini da ti u daljini vidim obris. Kao da me gledaš i prvi put vidiš jasno… mene. Ne svoju ideju o meni. Pa onako svojski, pomalo drsko kimneš, kao da mi želiš reći da je u redu, da te mogu pustiti, a onda naposljetku konačno odlaziš…

U glavi se rađa misao, dođe kao melodija
da ti još čujem disanje, al’ za tren se javi spoznaja
Nisi to više ti, nisam to više ja
samo netko kog smo poznavali,
samo utvara…

nisi to više ti, nisam to više ja
Samo netko kog si jednom poznavao…
A nisam ti značila