Srednji prst je za zonu komfora, ne za vlastitu sreću!


Kad me prijateljica pitala zašto sam početkom ove godine raskinula nekoliko zanimljivih suradnji koje sam imala, moj ju je odgovor šokirao, jer nije se radilo o novcu, radilo se o motivaciji i poštovanju.

Koji god posao radimo, naravno da želimo za njega biti plaćeni, osim ako dobrovoljno volontiramo jer želimo nekome pomoći ili nešto naprosto volimo raditi, no postoje stvari koje u određenom trenutku postaju važnije od novca.

Mnogi se začude kada im kažem da mi je vrijeme najvrjednija valuta.

Još više se začude kada im kažem da ne mogu raditi s ljudima koji su jednostrani i koji si nešto zacrtaju, pa ne vide ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje, već kao bikovi, samo pušu u crvenu krpu ispred sebe.

Još kad ti takve osobe pokušavaju diktirati kako ćeš raditi, a znaš da nisu u pravu, dobiješ ospice. Sve se prelije u trenutku kad se od tebe traži sve više i više i više, a daje sve manje i manje i manje.

Onda ako si zrela osoba koja poštuje sebe, lijepo podvučeš crtu, zahvališ i kreneš dalje.

Tako sam i ja učinila s nekim projektima kojih sam dugo bila dio.

Niti su mi više pričinjali zadovoljstvo, niti sam osjećala motivaciju, niti su ljudi s kojima sam radila bili voljni saslušati sugestije, niti sam na kraju (i to namjerno stavljam na posljednje mjesto) bila adekvatno nagrađena.

Osjetila sam zasićenje i sve mi je izgledalo kao da stagniram, a ja nisam osoba koja može dugo stajati na jednom mjestu skršenih ruku.

No, primijetila sam da puno ljudi ostaje na poslovima koji ih ne ispunjavaju i u odnosima koji ih guše, samo zato što se boje promjene. Nisu svi ograničeni financijskom situacijom, neki si ljudi mogu priuštiti da odu s poslova na kojima su nesretni, ali se jednostavno boje tog koraka. I taj ih strah drži na mjestu, čvrsto zacementirane u osjećaju jada i nemoći.

Razumijem situacije kada ovisiš o plaći, kada moraš plaćati račune, školovati i prehraniti dijete a trenutno se na horizontu ne nudi ništa novo, a još manje nešto bolje. Tada ćeš naravno stisnuti zube i gurati dalje kako znaš i umiješ, ali ne razumijem ljude koji su se lijeni pokrenuti za sebe!

Bilo je situacija kad sam ovisila o plaći, bilo je situacija kad sam znala da ako dam otkaz neću sljedeći mjesec imati za kruh… bilo je. Ne bježim od toga niti mislim nešto glumiti. Ali čak sam i u takvim situacijama znala dati otkaz ili otkazati suradnju ako mi je bilo dosta.

Znala sam da zaslužujem i više i bolje!

Taj osjećaj samopoštovanja, tjerao me, kao što me i sada tjera da zahtijevam uvijek bolje od sebe i za sebe. I ne pristajem na dogovore koji mi se čine izrabljivački i u kojima nema poštovanja.

Nikad mi nije bio problem volontirati, niti dati svoje znanje i svoje vrijeme za nešto u što vjerujem, ako mi je osjećaj iznutra govorio da to vrijedi, ako su ljudi u ekipi bili pozitivci i ako je sve skupa imalo dobru vibru. Nisam nikada u takvim situacijama apsolutno ništa tražila zauzvrat. No, poslovi su nešto drugo. Tu točno znamo tko smo, što smo, što se od nas očekuje ali i što mi očekujemo.

Nema tu ništa pogrešno i ne postoji siva zona. Kad ju osjetiš – ideš dalje. Išli su i drugi kad nisu bili zadovoljni u radu sa mnom, idem i ja kad nisam zadovoljna u radu s drugima. Niti se pjenim, niti svađam, niti nešto zahtijevam, samo okrenem novi list. Zbog toga mi nisu jasni ljudi koji će godinama plakati radeći neki šugavi posao, a neće ni pokušati nešto promijeniti.

Jer što te košta da kupiš oglasnik ili pošalješ otvorenu molbu u desetak firmi?

Što se najgore može dogoditi? Da se nitko ne javi ili da te pozovu na razgovor? Ili da se ukaže investitor koji bi uložio novac u tvoju poslovnu ideju?

No ljudi se žale i ostaju, u istom sranju, godinama. Pričaju o tome kako žele bolji posao i bolju plaću i pokrenuti nešto svoje, ali ostaju samo na toj priči. Boje se promjene, boje se pogreške, boje se izazova i boje se razočaranja.

No ljudi moji bez prvog koraka nema ništa! Ne možete tapkati na mjestu a pričati o tome kako želite otrčati maraton. To ne ide tako!

Razočaranja i izazovi i padovi su dio puta! Mislite da mi drugi nismo pali? Da nismo sje**li? Da nismo napravili glupe, nepromišljene poteze, da nismo nikoga razočarali, da se nismo lupali po glavi, da se nismo sto put rasplakali, da nije bilo neprospavanih noći?

To je zabluda! Bilo ih je! O još kako ih je bilo!

Milijun sam puta pala, barem se sto puta zajebala, barem tisuću puta sama sebi zabila autogol, barem dvjesto puta slušala od drugih kako su ljuti, razočarani, povrijeđeni, raspižđeni, jalni, ljubomorni, srditi… ma nastavi niz!

Bilo je i suza i gorkih pilula, bilo je noći kad sam se pitala – ‘Šta to meni treba? I di mi je pamet bila?’ Naravno da ih je bilo. Ali bilo je i smijeha, i veselja, i novih prijatelja, novih mjesta, izazova! Bilo je uspjeha o kakvima nisam mogla sanjati i susreta s ljudima o kojima sam prije samo slušala na tv-u!

Bilo je života. Koliko god da je bilo zahtjevno i ponekad strašno, jer izlazak iz zone komfora je jedna od najstrašnijih stvari koju možeš učiniti, toliko je bilo i divnih stvari i divnih ljudi radi kojih je vrijedilo!

Vrijedilo je! I danas vrijedi! A i dalje ima izazova!

Ne bih se nikad vratila unazad, samo da izbjegnem neku grešku, jer svaka me ta greška nešto naučila, svaka me od njih spremala za nešto veće i bolje i svaka od njih mi je omogućila rast!

Nije poanta doći u neku malu, sigurnu luku i tu egzistirati, poanta je putovati! Vidjeti svijet i njegova čuda i stvarati danas sve ono što se nemogućim činilo još jučer. To znači živjeti. A to nećete uspjeti sjedeći na istom mjestu, radeći iste stvari, plačući kako je teško i ružno a ne mijenjajući ništa.

Srednji prst je za zonu komfora, ne za vlastitu sreću!

Jedino što se po meni čini gorim od prvog koraka koji učiniš kad napuštaš zonu komfora, je dobrovoljni ostanak u njoj!

Sve dobro i lijepo i uzbudljivo nalazi se s druge strane straha, jer tamo počinje život. Dokle god stojiš u zoni ugode, ti živiš u osobnom paklu.

Nema jamstva da će sve ići glatko, ali vjeruj mi, nema ih za nikoga. Svi mi smo sami odlučili napraviti taj prvi korak i nismo znali što nam nosi, ali svejedno smo ga napravili.

Osobno sam imala dane kad nisam imala za kruh, pa sam imala dane kad sam prošla žestoke svađe s kolegama, pa bolne krahove, pa ponovne uspone. Ali ne bih to mijenjala. Učinilo me slobodnom ženom. Spremnom na apsolutno sve što mi se nađe na putu.

Zbog toga okretanje novog lista i korak u nešto novo svaki put kad osjetim da stagniram i da nisam sretna. Zbog toga rizik. Jer uvijek se isplati, hrabrima i upornima.

Strah zaslužuje da mu odbrusiš žestoko: “jebi se!” a ne život.

No Comments Yet

Odgovori