‘Big girls don’t cry’ – ne u stvarnom životu i ne zbog gluposti zvane ‘ljubav’


Na tisuće ispisanih ljubavnih pisama, nikad izrečenih tišina i nikad preko usana prevaljenih žaljenja, stoji u ladicama, u prašnim kutijama na dnu ormara ili u hidden folderu na kompu. Ili jednostavno u skici, nikad objavljenog blog posta.

Stoji tako i jedno moje. Naslov mu je 400 kilometara. Napisano dok mi je još uvijek jedan čovjek značio. Nikad objavljeno jer to ne bi imalo smisla. Samo zabilježeno, da bih sada, toliko dana i noći kasnije shvatila da više nisam žena koja ga je napisala.

“Daleko od očiju, daleko od srca.” – milijun sam puta čula tu frazu. Nikad u nju nisam povjerovala. Kao da ljubav s time ima veze. Da ima, da je daljina neki ključan faktor, onda se toliki ljudi nikada ne bi sreli a još manje zavoljeli. – to sam tada napisala. Tako sam tada osjećala.

I malo mi se činila kilometraža. Posve nebitno je bilo tih par stotina kilometara. Ne bih marila ni da ih je bilo tisuću. Bilo koja brojka bila je prava sitnica. Naizgled samo, i puno i malo. Nekoliko sati vožnje i preko četrdeset i dvije tisuće otkucaja srca u međuvremenu.

No sada, posve svjesna da su kilometri samo broj, shvaćam da je između nas stajalo nešto mnogo veće; stajala su dva svemira. Jedan moj, a drugi njegov. Koji se nikada nisu ni trebali sresti. Jedan se zvao zabluda, drugi se zvao naivnost. Pa sam to, kako to rade sve velike cure, tako posložila u svojoj glavi i sve to pospremila. Trebalo mi je ravno 60 sekundi da donesem tu odluku i da je nikada ne preispitujem.

Nisam požalila.

Svemiri su se samo povećali a crne rupe u njima produbile. Nisu sve ljubavi za ljude niti se sve “ljubavi” tako trebaju zvati.

Zato ljudi više ne šalju ljubavna pisma, jer znaju da njihov sadržaj neće vrijediti kad prođe dovoljno vremena, da će to biti samo lijepe emocije na papiru, bilo da se radi o suzama i razmrljanoj tinti, ili mnogo ljutih kuckanja po tipkovnici.

Ljubav je prolazna. I ljutnja je. Čak i sjećanja su prolazna. Jer koliko ti može značiti čovjek čijeg se lica ne možeš sjetiti? Ne baš mnogo, zaključujem dok ovo pišem. I pitam se jesam li okrutna? Je li to zlobno? Ne pamtiti ni lice ni osjećaje? Ne žaliti ni za čime? Biti hladna, proračunata kučka kojoj je bilo dovoljno da svoje razočaranje prereže u jednoj minuti i nikada se zbog njega ne rasplače?

Vjerujem da zbog toga ponekad i pišemo, da bi se prisjetili tko smo bili, da bi se prisjetili koliku smo buru u sebi nosili, koliko smo toga željeli, koliko je toga u nama vrištalo, kakve su vatre gorjele i što smo sve ostavili na tim sad već poodavno požutjelim stranicama.

Ponekad poželim da sam ponovno ona krhka djevojčica koja je mogla dugo pisati i maštati o ljubavi, koja se mogla rasplakati i koja je mogla nositi svoje srce naivno na dlanu i voljeti one koji ga slome, usprkos boli. Voljela bih. I željela bih da mogu opet tako idealizirati svijet i da moja nikad objavljena oproštajna pisma nose više ljubavi a manje inata. Ali nije tako.

'Big girls don't cry' - ne u stvarnom životu i ne zbog gluposti zvane 'ljubav'

Male naivne djevojčice s vremenom postanu snažne žene.

I tako treba biti. Žene koje prekriže debila, koje donesu odluku bez da trepnu, koje se ne rasplaču, ne slome i ne objave priče o daljinama, prokockanim šansama i neostvarenim snovima. U žene koje znaju čitati između redaka, koje znaju kad im je prodana bajka i kada je neki odnos bio samo dobra ševa i ništa više. I nikako ljubav. Definitivno ne ljubav.

Isto tako znaju da jebače mogu pronaći na mnogo kraćim destinacijama i da je u redu što same kroje pravila igre. Da je u redu što dođu, uzmu što žele, odu i zaborave. Kao da se ta noć nikada nije desila. I usprkos tome što ih drugi osuđuju. Ljudi ionako nemaju preča posla a svojeg se prljavog veša ne stide.

I znaju… da je posve u redu da više ne pišu ljubavna pisma i da odbijaju da im se prodaju bajke.

To su ti svemiri.

Još uvijek nose ista imena, samo ih velike cure gledaju iz drugačijeg kuta i mudro biraju da u njima neće stanovati.

36 milijuna, 792 tisuće i 200 otkucaja kasnije, nije više niti važno. Svakakve brojke mogu pričati o “ljubavi”, ne samo daljina i kilometri.

No Comments Yet

Odgovori