Volimo misliti da se svijet urotio protiv nas, ali… mi smo zapravo sami sebi jedini neprijatelj


Ako želiš biti novinar ili pisac, smatram da nema boljeg društva u kojem bi se mogao roditi, odrasti i raditi no balkanskog. Ovdje je takva šarolika scena pogubljenih ljudi, poslijeratne apokalipse, politike, propadanja i pokojeg cvijeta, izniklog na tvrdom kamenu gospodarstva koji nam ukazuje da se ipak može. No rijetko tko kaže kakva se cijena za to mora platiti. A napomenula bih time da ne govorim o mitu i korupciji, već o osobnom danku kojeg plaća svatko tko zaista želi učiniti nešto veliko.

Nema velikog uspjeha bez velikog odricanja. I on ne dolazi iz uskogrudnog uma. Za velik uspjeh potrebni su široki horizonti i potrebno je znati svaku nevolju pretvoriti u svoju prednost. Za to ti treba dubina.

Hrvatsko je društvo plitko. I u tom se plićaku svi masovno dave. Jal je nešto što se jede za doručak, ručak i večeru, dok se za međuobrok servira licemjerje.

Majstori smo kamuflaže u pozitivce i kreatore, dok zapravo ispod šminke furamo prazninu i more, more frustracije. Teško podnosimo tuđi uspjeh, jer ga doživljavamo kao manjak vlastitog, pa kad se ne možemo uspeti na stepenicu gdje bi se htjeli vidjeti, onda posežemo za niskim udarcima.

Ako ja ne mogu gore, ti ćeš dolje!

Nikad nisam uspjela shvatiti potrebu za javnim iznošenjem prljavog veša, ali sam naučila da je to najlakši udarac u smjeru nekog kog se ne voli, a ne zahtijeva previše truda a ni mašte. (Primjer su oni klinci s YouTubea što su se javno ‘poklali’ neki dan i svi portali su se raspisali o tome).

Izmisliš trač, objaviš trač. Znaš nešto o nečemu, malo nadodaš i onda uslijedi javni status o nekome tko je po naški ‘govno’, ‘čisti smrad’, ‘koristoljubivo smeće’, ‘lažljivac’, ‘sitna duša’, ‘lopov’, ‘štraca’ ili ‘peder’.

I time je tvoja misija uspješna! Padaju komentari, narod se zgraža, tvoj status postaje viralan u krugovima koji su ti bitni, javljaju ti se ljudi, pitaju te nešto kao: ‘ je li moguće?’ uz ‘ma uvijek sam znao da je takva’ i prigodno ‘a jesi čuo da je jednom navodno i…’ i blistaš. Udarac je bio žestok, druga strana sad može jedino pogasiti profile, zavući glavu u pijesak i nestati s horizonta.

Likuješ kojih sat, dva a onda shvatiš da se ništa zapravo nije dogodilo.

Onaj kog mrziš i dalje je tu, živi svoj život i ne reagira na tvoj otrov. Dani prolaze a ta osoba i dalje radi iste poslove, živi isti život, ima iste prijatelje a ima i salvu onih koji je prate u stopu (ili bar na Fejsu) a koji su još do jučer s tobom u inbox pisali sve ružno o njemu / njoj.

Pa kako mogu?? – vrištiš, čupaš kosu, smišljaš odmazdu pa pišeš novi status, ovaj put govoreći o lažnim prijateljima i licemjerima i ‘novim’ ali ipak netom izmišljenim detaljima, o životu osobe koju i dalje ne podnosiš. Opet ti se javljaju isti ljudi, opet skupa komentirate i opet se ponavlja scenarij. A tvoj zakleti nemesis ponovno nema komentara, ne piše javne statuse, već samo dalje živi svoj život.

Nakon nekoliko tjedana počinješ shvaćati da te ljudi izbjegavaju. Oni isti koji su do jučer s tobom pili kave i sočno prepričavali detalje, sad više nemaju vremena za tebe. Na Fejsu uočiš da i dalje pohode stranice one pokvarene sitne duše i nikako ti nije jasno što se to događa?


Živiš u osobnom paklu između izmišljenih tračeva, ljutih statusa, sočnih prepričavanja i mnogo sati samoće kad poželiš da te netko sasluša. Dobrodošao u stvarnost.

Nikoga nije briga za tebe, tvoja iskustva i mišljenje.

Nikoga nije briga za to što ti imaš neriješene račune s nekim tamo. Ljudi su samo željni tračeva i krvi. Kad to dobiju, malo se zabave i komentiraju, a onda nastave dalje sa svojim životom. Tvoj nemesis njima je možda na speed dial i piju s njim kave jednako vjerno kao i s tobom. Jedino što ne komentiraju tebe jer ta osoba koju vidiš kako se penje društvenom ljestvicom jednako brzo kao i ljestvicom uspjeha, jednostavno nema potrebu komentirati nikoga, pa eto tako ni tebe.

Još ti se desi da ti do uha dođu informacije kako je ta dotična spodoba o tebi lijepo pričala, pohvalila neki tvoj rad ili jednostavno rekla da ste jednom nešto kratko ali lijepo surađivali i ti dobivaš osip od jada.

Volimo misliti da svijet urotio protiv nas ali... mi smo zapravo sami sebi jedini neprijatelj

Rastemo i učimo cijeloga života

Nakon svega toga ili naučiš da se privatne stvari, problemi s nekim (ako zaista postoje i nisu samo plod tvoje mašte i ljubomore) rješavaju dalje od očiju svijeta ili potoneš još dublje. Shvatiš da javno iznošenje prljavog veša više šteti tebi, no onome po kom udariš i naučiš (barem se nadam) da postoji mjesto i vrijeme gdje možeš argumentirano obrazložiti problematiku koju imaš, pred ljudima koji ti zaista mogu pomoći da to riješiš ili su samo plaćeni da te saslušaju, pomognu i savjetuju.

Shvatiš da je najbolja “odmazda” živjeti svoj život i prestati se hraniti otrovom. Jer on ti nikad neće biti saveznik na putu do uspjeha koji toliko želiš. Ne u ovom svemiru gdje su stvari posložene na način da kako siješ tako žanješ.

Naučiš da za ljutnju postoji lijek u obliku meditacije, da postoje duge šetnje kad nogom opališ neki kamen iz sve snage pa ga gledaš kako leti nekud nebu pod oblake, postoje bilježnice u koje možeš zapisati misli koje te gone i postoje, sigurno postoje, ljudi koji te vole, iskreno, i koji će te slušati ako im daš za to priliku, zagrliti i pomoći ti da ustaneš.

Naučiš da ona osoba tamo, nije zaista tvoj neprijatelj, već da se sve vrijeme boriš jedino sa sobom.

Ti si taj netko kome zamjeraš neuspjeh, taj netko kome bi opalio šamar ili dva, taj netko tko te ljuti, kojeg se ponekad sramiš, zbog kojeg prezireš neke svoje postupke. Netko tko jedini ima moć da okrene sve ono što ne voliš u ono što ćeš obožavati i pretvoriti tvoj život u igrokaz gdje ti se sviđa biti na pozornici, gdje slijedi pljesak, a ako izostane to ne izaziva frustraciju već stvara motivaciju da budeš bolji i daš više.

Znam da nije lako, osobito ne ovdje, u zemlji gdje su ljudi umorni, pokradeni, prevareni i frustrirani, ali vjeruj mi… te frustracije ima posvuda. Nema to veze s granicama, već s mentalitetom i manjkom želje za promjenom.

I ako misliš da ti ovo govorim s visoka jer ‘nikad ništa nisam okusila’ kako znaju reći oni koji me ni malo ne poznaju, mogu ti stisnuti ruku i reći – prošla sam, bila sam s obje strane medalje. Bila sam i ljubomorna i objekt ljubomore. I prerasla sam to, ne da bih nekome nešto dokazala, već da bih lakše i bolje živjela u svojoj koži.

Jedina razlika između nas dvoje, dragi moj čitatelju tko god ti bio, je samo stvar u tome da sam odlučila kako želim živjeti i da tu odluku donosim svaki dan iznova. I da i dalje imam izazove i da me isto ponekad zaboli i da još uvijek svjedočim nepravdama ali odbijam biti ona koju će to povući. Odbijam biti mali egotrip na speedu koji sabotira sam sebe.

Jesam li sve naučila? Naravno da nisam. Rad na sebi vjeruj mi, doživotno je zanimanje.

No Comments Yet

Odgovori