10 year Challenge i kakav je život bio desetljeće unazad

Mi Hrvati poznati smo po tome da se lako zapalimo za svaku glupost, pa tako od (vježbaj pizda ti materina) do ovog blesavog izazova, padamo jedino na stvari gdje ne moramo previše trošiti male sive stanice. Ništa čudno, s obzirom da smo svi nadrkani, istrošeni i u razmišljanju, što još uvijek radimo u ovoj državi? I zašto kao sused Joža već nismo kupili jednosmjernu kartu za Njemačku?

I dok se ispijaju nedjeljne kave, razglaba o gripi i južini od koje boli glava i škripe kosti, ja sam sjela usporediti svoj život nekad i sad.

Pomalo glupo zvuči za nekog tko ima 33 godine i cijeli život ispred sebe, da nešto uspoređuje, ali dala sam si truda.

Prolistala sam čak kroz stare Facebook objave i shvatila da sam tada bila puno pametnija, na mom Fejsu nije bilo ništa osobito osim pokoje pjesme i igrice, a fotku sam iskopala kao jedinu iz približno tog doba i to samo zato jer mi je stajala kao profilna.

Bilo je to prije ere photoshopa i filtera, a o Instagramu nitko nije ni sanjao. Fejs sam po sebi počeo je tek drmati i svijet je bio neko normalnije mjesto. Još uvijek je postojala odlična glazba (čast današnjim izuzecima u kojima ima premalo domaćih izvođača), čitala sam dobre knjige među kojima je favorit definitivno bila Sumrak saga (knjige ne film) i koje i danas toplo preporučam.

Bila je to godina kad nisam bila zaljubljena i radila sam kao hostesa (Bože sad se osjećam staro). I godina kad mi je mobitel služio jedino kao spravica za pozive i slanje poruka, koju sam kad bi mi dopizdio jednostavno ugasila i pospremila u ladicu.

Nekad je tamo ostao po tjedan dana. Nije mi falio i nitko nije dramio oko toga.

Frendovi su se još uvijek zalijetali do mene samo da vide jesam doma i kava se pila ispod trešnje bilo da je + 35 ili – 10. Ljudi su bili opušteniji iako je isto vladala sezona gripe (i to ptičje i svi su je se bojali k’o vrag tamjana) i bili smo u recesiji (u te dvije stvari nije se baš niš promijenilo).

Imala sam jako balava razmišljanja. I htjela sam bit pjevačica. (haha da… khm) Kad sam u međuvremenu to i postala, snimila nekih tucet pjesama, (prva se zvala Ledena i mojoj mami je i dalje najdraža) snimila video, obišla festivale (što tu, što vani), pokupila lijepu količinu nagrada, skontala sam da ja to ipak ne bih jer mi se ne skače po zadimljenim klubovima.

Ergo odrasla sam.

Bilo je to vrijeme kad sam još pisala dnevnik. U teku. Rukom. Da, imala sam blog, ali on je služio za komentiranje gluposti iz svijeta i chatanje s ekipom. U to vrijeme In je bio Indexov bloger i svatko tko je imao dsl i previše slobodnog vremena, tamo je ubijao dane, pisali smo pjesmice, ljubavne pričice i izvještaje o tekmama lokalnih fudbalera.

Igrali smo online multiplayere, koji su nam bili izgovori za upoznavanje novih ljudi i spontana druženja uz roštilj. Jedna od tih igara bio je i Travian, putem kojeg sam upoznala jednog od svojih najboljih prijatelja, mog dragog Željka kojeg zovemo Vbr. Bilo je to po meni neko veselije vrijeme. I ne to nije zato što sam imala manje briga (imala sam ih jednako ili čak i više no sad) ali ljudi su se još znali zabavljati i družiti.

Sad se svatko drži za sebe i svako se druženje mora pomno planirati i “staviti u raspored”. Mislim da su ljudi izgubili spontanost i jednostavno više ne žive u trenutku, nego po rasporedu. I to je nešto čemu se ja osobno nikako ne mogu niti želim prilagoditi.

I dok svi uspoređuju kako su izgledali desetljeće ago, meni je važnije pitati kako su se osjećali? Jesu li ostvarili balave snove koje su imali, ili žive po nekoj tuđoj špranci?

Kad pogledam unatrag, shvaćam da sam ostvarila baš sve što sam si silno željela.

I da, to mi je došlo nakon odricanja, ali je bilo zabavno. I shvaćam da imam puno manje fotki iz tog životnog razdoblja, jer je to bilo vrijeme kad se više živjelo, kad su mobiteli služili za pozive i ljudi su gledali jedni u druge dok su razgovarali.

Sad svi samo bleje u mob, non stop su onlajn i imaju selfie u svakoj pozi. Za deset godina, u novom 10 year challenge-u prisjećat će se čega?

Nije ni bitno uostalom, uspoređivat će opet samo i jedino svoje fotke.

Kad sumiram ovih deset godina mogu reći da je to bilo jedno genijalno desetljeće u mom životu.

Desetljeće u kojem sam se realizirala kao glazbenica, zaljubila, zaručila, živjela s tim čovjekom i planirala obitelj, razišla, promijenila preko nekoliko poslova, napisala par romana za koje ne znam hoću li ih ili neću objaviti, putovala na neka mjesta koja sam silno željela vidjeti, probala sushi i zaljubila se u njega, imala dvije operacije, udebljala se, smršavila, ponovno udebljala i ponovno smršavila. Pokrenula svoj portal. I izgubila neke ljude koje sam jako voljela.

Mislim da je to ona točka zbog koje bih se vratila u prošlo desetljeće. Ne da budem mlađa, ljepša ili što god već neki koji žale za minulim vremenom, silno priželjkuju.

Vratila bih se da mogu opet kartati belu s tečekom Zvonkom, piti njegovo crno vino i smijati se na njegovoj terasi dok močimo paradajericu papriku u bučino ulje i gnjavimo tetu i moju mamu da jedna napravi bućnicu.

Vratila bih se u Zagorje, tamo na nekih kilometar od Trakošćana, u Brezovu Goru, da mogu opet s dedom pričati o smislu života i hraniti njegove zečeve.

Vratila bih se na obiteljska druženja uz roštilj, u vrijeme smijanja, kad nam nije trebao raspored da se spontno okupimo ispod trešnje ili kod tečeka ispod sjenice i samo budemo. Vratila bih se u vrijeme spontanih kava u “Gaju”, šetnji uz Gradnu, fotkanja fotićem a ne mobom, jurnjave biciklom od doma do Samobora, po jednako oronuloj cesti. Al’ tad mi to nekako nije smetalo.

Vratila bih se rado u to vrijeme kad su ljudi više bili ljudi, a manje strojevi.

To je ono što bojim se više nikad nećemo biti, jer smo zaboravili kako je to jednostavno i kako je lijepo.

E da, eto za kraj i fotka. Mislim da baš dobro dočarava to vrijeme.

Do neke nove nedjelje, mah mah

Photo na terasi u Gaju, dok je Gaj još imao terasu (birc u Samoboru). :)))

No Comments Yet

Comments are closed