U ime Boga…

Uz jutarnju kavu, otvaram portale koje pratim. Iskaču naslovi o bombašu samoubojici koji je ubio 22 nevinih ljudi sinoć u Manchesteru. Grozim se i prekrižim po instinktu i zatim gledam profil svoje sestrične koja je neki dan otputovala u London… iako znam da je kilometraža između dva grada poprilična i da je security u Londonu na mnogo većem levelu nego u manjim gradovima, svejedno strah radi svoje. A onda mi se oči zaustave na fotografijama najmlađe žrtve napada i srce mi se sledi.  Ubio si nevino dijete. Radi čega? Može li zaista vjera stajati iza toga? Ne… ne može. To nije vjera. To je nešto drugo i nema veze s Bogom.

Ubiješ i tvrdiš da je to u ime vjere? Koji to Bog može odobravati ovo? Koji Bog to može priželjkivati? Nema ovo veze s vjerom, ovo nisu učinili vjernici, ovo nisu učinili Muslimani. Ovo su učini bolesnici. Radikalna sekta idiota, s inteligencijom ravnoj onoj u amebe.

Odvedeš dijete na koncert, ispuniš mu želju, nakon što si ga mjesecima slušao kako govori samo o tome kako će Arianu Grande vidjeti i čuti u živo, a onda? Onda se desi noćna mora svakog roditelja i svakog čovjeka. Kući se vraćaš slomljene duše jer tvog anđela više nema.

I sve to u ime neke bolesne ideologije. Nekog načina “razmišljanja” koje je trebalo izumrijeti u pećini. 

Terorizam.

Riječ zbog koje mi tijelom prođe jeza. Rat na novoj razini. Činjenica da više nitko, nigdje nije siguran. A sve to gurneš nekako u stranu, pa nastaviš živjeti. Dok opet novinske stupce ne napune imena novih nevinih žrtava. Ljudi koji su se tu zatekli slučajno i nestali zauvijek.

Ne znaš iz kojeg će smjera doći. Ne znaš koji je grad sljedeći. Ne znaš da li je čovjek koji je upravo prošao pokraj tebe sljedeća nasumična žrtva. Ili si to možda ti?

Kažu u ime Boga. U ime vjere.

Rekla bih u ime idiotizma. U ime bolesnih ideja. U ime zla.

U ime širenja mržnje, u ime širenja panike.

Jesmo li kao vrsta zaista ovo? To smo “dosegli” u 21 stoljeću, dok pričamo o prosvijetljenosti i napretku i milijarde ulažemo u svemirski program i plan nastanjivanja drugih planeta?

Ovo želimo odnijeti u svemir i u budućnost?

Ovo je baština čovječanstva? Ubojstva nevine djece? Ovo smo mi?

Ako ima Boga, bojim se da mi nismo na njegovu sliku stvoreni. Daleko smo od toga.

Marija Klasiček