Obećanje ljubavi za robu s greškom…

Tu gdje živim, sve su snovi
i u tvoje ruke, tek na trenutke
otplovi moj nemir, moj nespokoj.

Tvoje usne, za moje usne, kao otrov.
A od čežnje izgorim dok ih dočekam.
Naivno, zaljubljeno srce,
prvo će poginuti znam.

Po mome srcu hodaš oduvijek tiho,
trag ne ostaje, al’ ožiljak bridi.
Dok prstima kliziš po mojoj koži
od užitka i žaljenja sva se postidim

I dok me lomiš ti me obasipaš svjetlom
iz tvojih skuta prospu se zvijezde
a niz obraze moje, suze k’o dijamanti.

Dok gasnu oči, zar najljepše sjaje?

I još se naivno, k’o dijete čudiš,
što se od takve ljubavi ne živi
što ona je sudac i tamničar i krvnik

Evo na pola mog srca, na pola puta
prospi poneku zvijezdu
I uhvati suze koje ih prate
i naivnu ovu ludu

Za ruku me uhvati čvrsto
i još jednom napravi piruetu u zraku
da pleše srce, dok se gasi
i bude jedino svjetlo u mraku

Tad siđi s tračnica ove duše
i pusti da sama otplešem u noć.

Na tvoje mjesto drugi će doći
Sa zvijezdama u džepovima
i zločestim, zavodničkim smiješkom.

Obećanje ljubavi
za robu s greškom.

M.K.