Mary


Prljave igre – ulomak iz romana “Aleja Lipa”

|

Ja sam ničija zemlja. Spaljena i davno napuštena.

Ponekad se noću budim u totalnom bunilu. Iznad nas još struji fijuk metaka. Još smo u onim istim rovovima, a meni je tijelo do kosti natopljeno krvlju palih boraca. Krikovi na licima vojnika su nijemi. Bombe padaju takvom brzinom i slinom, da od silnih udara i zemljotresa, ne možeš čuti ni vlastito srce koje se raspada od užasa.

Krv ti šumi u ušima, dok na živo amputiraš još jedan ud i obećavaš čovjeku, čije ime ne znaš, da će preživjeti noć, a i on zna i ti znaš da je to čista laž.

Nemaš čime ni da mu obrišeš blato sa žive rane. Možeš se samo potruditi da ti vidi oči, milimetar od svojih, dok zadnji put izgovaraš tu laž o životu, lijepom životu nakon ovoga, dok shvaćaš da mu duh napušta tijelo.

I shvatiš da si ubojica jednako kao i oni s druge strane.

Pravo na moju dušu

|

Ponekad zapravo nismo svjesni koja blaga nosimo u sebi, dok ih ne položimo u ruke pogrešnih ljudi. Vjerujemo da ih volimo i da oni vole nas. Naivno mislimo da zajedno gradimo nešto bolje, a onda naše blago postaje instrument kojim nas uništavaju.

Kao da smo ubojici dali oružje kojim nam može zadati smrtni udarac.

Volim te Ljubavi

|

Zašto se skrivamo? Zašto se bojimo pokazati osjećaje? Zašto je postalo toliko teško reći oprosti? Okrenuti taj broj koji znamo napamet i samo reći nešto poput – Hey… zovem samo… Više…

Čudnovati susret…

|

Stajala sam danas ispred jedne visoke blještave zgrade, čekao me dug sastanak, neizvjestan i stresan. Nosila sam onu svoju zelenu, svilenu košulju i iskreno nervozna palila cigaretu. Nakon što prokleti… Više…

Prokleta nedjelja…

|

Nedjeljom svi pronalaze neke životne „istine“. Bacaju na papir tešku patetiku, pretvaraju se u velike filozofe i sve im općenito počiva na nikad prežaljenim ljubavima. Dotiču se tema nasilja, pa… Više…

error: Content is protected !!