Pravo na moju dušu

Postoje pjesme koje nas zateknu. Vrate nas melodije i riječi, u neki trenutak u vremenu. Sjete nas na neke ljude, koji su nas boljeli. I ne osjećamo ništa i više nije važno. Niti boli niti ima nedostajanja, ali vrate se slike, pa se zapitamo, kako je moguće da nam je taj netko u tom trenutku značio sve, a sada je samo uspomena?

Samo slika koja se vrati uz određenu melodiju.

Danas sam slušala „Back to December“. Prošao je silan niz godina od kad mi je ta pjesma značila i od kad sam je pokušavala otpjevati savršeno. Barem savršeno po njegovim mjerilima.

On je otišao iz mog života, jer je svakom svojom greškom u mom svijetu bilo za njega sve manje mjesta. Na kraju su ga njegova zloba i arogancija iz mog života istisnule i ostalo je puno previše svega, a zapravo ničeg.

Tako je ostala i ta pjesma. Kao i snimka mog glasa, dok se borim sa zvucima klavira. Sjećam se da sam plakala. Bila sam umorna i suze su se slijevale niz lice dok smo snimali. On mi je bio okrenut leđima. Nije vidio moje emocije, čuo je samo glas i mislio je da me ponijela pjesma.

Sjećam se trenutka kad je valjda 70- i put rekao: „Ponovo“ i pustio instrumental. I sjećam se da sam je otpjevala točno kako je htio.

Nakon toga se okrenuo i susreo s mojim licem. Bio je to trenutak kad je shvatio da ga prezirem. Trenutak kad sam s ruke skinula zaručnički prsten i bacila mu ga u lice.

Ja nisam bila njegova ljubav, bila sam samo projekt koji je trebalo dovesti do savršenstva. Netko tko mu je davao sebe previše i dozvolila sam da taj bolesni osjećaj, koji nije imao veze s istinskim pripadanjem, u meni ubije moju ljubav prema glazbi.

Snimka je ostala zaleđena u vremenu i prostoru, baš kao i djevojka koja je voljela krivog čovjeka. Nisam je mogla pustiti sve do danas. Nisam željela. Pustila sam da sve to stoji negdje duboko u meni i da skuplja sloj po sloj prašine.

Nisam imala hrabrosti posegnuti u davno slomljene dijelove sebe.

Danas je jedan slučajni klik na YouTube-u doveo do toga da se trznem na zvuk poznate melodije. Sjela sam i bez ijedne emocije, nakon toliko godina odslušala pjesmu.

I njen glas tu zvuči dječje. Tako su i moji tadašnji snovi bili djetinjasti. Danas se s njima ne bih mogla poistovjetiti. Od djevojke sleđene u onom trenutku, u toj sobi, ispred tog mikrofona, sa slušalicama na ušima i ogromnim presingom na leđima, nije ostalo baš ništa.

Danas ne bih voljela ići „Back to December“. Jer ljubav nije zima i ne smije nas slediti. Ona grije i umiruje, zbog nje se ne slijevaju suze kao bujica niz lice. Ona se ne urezuje u kožu poput inja i ne bridi. Ona je nježna, laka i spontana, kao disanje.

Strastvena i crvena. Nije bijela, kao snijeg. Nije smrznuta u vremenu i prostoru i ne stapa se s potrebom da se dokažeš nekome kome nikada za ništa nisi dovoljno dobra.

Danas je ta pjesma samo pjesma, a ja sam slobodna, od demona prošlosti i tuđih očekivanja, koja su u meni slomila ono najljepše, ljubav za stvaranjem i milijun melodija koje sam sretna pisala.

Ponekad zapravo nismo svjesni koja blaga nosimo u sebi, dok ih ne položimo u ruke pogrešnih ljudi. Vjerujemo da ih volimo i da oni vole nas. Naivno mislimo da zajedno gradimo nešto bolje, a onda naše blago postaje instrument kojim nas uništavaju.

Kao da smo ubojici dali oružje kojim nam može zadati smrtni udarac.

Moja je glazba bila iskrena i lijepa i nevina. Ona je bila odraz moje duše i mojih nada. Bila je savršena – prije njega. S njim, postala je nešto što nikada nije dovoljno dobro, nešto što konstantno trebam braniti, nešto što se sviđa svima, osim njega i nešto što sam istinski zamrzila.

Bilo je to kao da je iščupao moje srce na živo i gazio ga pred mojim očima, a ja sam samo stajala i gledala, nemoćna da uradim išta, jer sam bila okovana vlastitom zabludom da je to ljubav i da moram tako, raditi sama na sebi i ponavljati jednu snimku 70 puta.

Znali smo oboje da je i ona prva bila dobra. Znali smo da nije važno kako pjevam „Back to December“ jer to ionako nije moja pjesma, znali smo da je važnije kako izgovaram „cuore“ u pjesmi koju sam sama napisala, ali time me nikada nije tlačio. Tjerao je mak na konac tamo, gdje je mislio da zna bolje.

I tako sve do trena dok me nije izgubio.

No to u cijeloj priči nije bilo važno, jer ja sam izgubila više od partnera kojeg nikada zaista nisam ni imala. Izgubila sam svoju glazbu i u cijeloj toj priči samu sebe.

Sada kad vjerujem da sam se ponovno našla, negdje pod slojevima davno izgaženih snova, znam da nikada više ne bih radi nikoga 70 puta ponavljala jednu snimku. Nikada više ne bih pristala biti nekome instrument za gradnju njegovih vlastitih ambicija, niti bih pristala da mi kritike daju nekompetentni ljudi.

Nikada više ne bih mogla biti s osobom kojoj je njen ego važniji od poštovanja mojih snova i mojih talenata.

I drage moje dame, ne biste trebale ni vi. Jer muškarci dođu i prođu, a duša…, duša je ono na što nitko ne polaže pravo. Ona je neupitno samo vaša.

M.