Volim te Ljubavi

Zašto se skrivamo? Zašto se bojimo pokazati osjećaje? Zašto je postalo toliko teško reći oprosti? Okrenuti taj broj koji znamo napamet i samo reći nešto poput – Hey… zovem samo da ti čujem glas?

Zašto je lakše glumiti da smo jaki? Da ništa ne boli, da više ne volimo i da se nismo sledili na pomisao kako tu osobu nikada više nećemo vidjeti?

A sledili smo se. Čak i u ljutnji, čak i u razočaranju, ta pomisao je bridjela negdje u kutku uma. Teška, okusa hrđe i suza. Čak i ako nismo plakali. Čak i ako smo sve potisnuli duboko i sve oko sebe uvjerili da je ljubav umrla.

Slomili smo se.

Zašto ovakva priznanja nikada ne čitamo? Zašto uvijek ima samo tužnih ispovijedi i tekstova punih ljutnje, gdje neko nekome nešto predbacuje? Zašto se ono stvarno skriva?

Zar je ljubav nešto što treba skrivati? Nešto čega se treba sramiti?

Nije li ljubav nešto najljepše, najčišće i najdragocjenije što u životu možemo osjetiti i doživjeti? Zašto ju marginaliziramo?

Danas sam odlučila pisati o njoj. O njenom Veličanstvu zvanom Ljubav.

Ovdje ću da joj odam počast.

Ona nosi jedno lijepo lice. Ima smeđe oči i blistav osmijeh. Ne spava kraj mene, ali sniva u meni. Ima široke horizonte, jaka ramena i neopisivo je talentirana. Ona ima prošlost. Ima svoje demone i svoja sjećanja. Trenutno je mnogo ljuta na mene i ja sam se posvađala s njom. Ali i dalje se ljubimo. Spavamo tijela isprepletenih barem u snovima.

Od nje sam se naslušala najljepših priča i barem kratko živjela bajku.

Ona me ljubila kako nitko nikada nije i voljela je čak i moju tamu. Rekla mi je da je moja tama lijepa. Ispisala je stotine redaka o nama. Podigla me na tako visoki pijedestal da sam s njega i Mjesec i zvijezde mogla dotaknuti. A onda me bacila u najdublje ponore.

Ubila me. Ali me nije slomila. Iz inata sam joj pokazala da mogu dalje. Izbeljila sam se. Evo joj i srednji prst pokazala, stavila oko vrata taj srebrni lančić i pero, samo da joj pokažem da mi znači, ali sam ipak nastavila da marširam prema naprijed i bez nje.

Osjetila sam da me prati. Dolazila bi noću s vjetrom. Plakala bi na mojim prozorima s kišom. Pjevala bi mi u Jokinim pjesmama. Ispisivala bi mi priče u kojima bih se prepoznala po nekim frazama.

Dala mi je do znanja da nikada nije otišla. Iako smo se jedna na drugu naljutile, iako smo si okrenule leđa i odlučile da smo sad na suprotnim stranama.

Odlučila sam da sam joj se dovoljno inatila. Dovoljno sam je dugo nijekala. Pokazala sam da sam jaka. I da me nije slomila. Pokazala sam joj da se mogu smijati i da suze nisu moj put. Pokazala sam joj i da je kraljica. Da ima ono nešto, snažno, moćno, savršeno u svojoj nesavršenosti i da me nosi čak i kad me lomi.

Prestala sam je ignorirati.

Pozvala sam je da pričamo i na glas joj rekla – Volim te Ljubavi. Iako si tvrdoglava beštija, čangrizava i brzopleta. Iako ponekad baš bez veze digneš ruke i mrštiš se. Iako si djetinjasta, slijepa i svojeglava. Iako si teška i voliš da podbadaš. Iako te svi drugi ignoriraju i misle da mogu bez tebe. Iako mi ne opraštaš a falim ti.

Evo ja te priznajem. I volim, baš takvu kakva si. I ne želim da te mijenjam. I obećajem da te više neću ignorirati, pa makar ti zauvijek ostala s druge strane ove naše ulice koju zovemo život. Pa makar ljubila druge ljude i makar meni zauvijek ostala nedostižna.

Samo budi. Dovoljno mi je da znam da postojiš. Dovoljno mi je za sreću. I želim ti da budeš sretna, da te tvoje bademaste oči sjaje i da se smiješ i da pišeš i dalje tu svoju magiju.

Dovoljno mi je.

I nemoj da ti nedostajem. Zagrlit ću te opet s vjetrom i klizit ću s kišom po tvom prozoru. I kad pomisliš da nikog nema, samo sklopi oči i diši duboko… jer ja ću doći. Doći ću da te zagrlim i poljubim i utješim, a ništa te neću tražiti.

Samoća nije tvoja sudbina. 

M.