Prokleta nedjelja…

Nedjeljom svi pronalaze neke životne „istine“. Bacaju na papir tešku patetiku, pretvaraju se u velike filozofe i sve im općenito počiva na nikad prežaljenim ljubavima. Dotiču se tema nasilja, pa pametuju kako prepoznati gada koji maltretira djevojku, svjetuju kako da ista od njega pobjegne i svi su silno pametni.

Svi sve znaju u tim svojim umnim centrifugama. Prosipaju mudrosti lako, kao kad se kiša prospe po žednoj zemlji.

Imaju pokoju i o smislu života, o tome kako je svaki abortus – ubojstvo, kako ne valja općenito ni balkanski čovjek, ni život ovdje, kako se na Balkanu ni disati ne može, sve onda opet zaokruže izgubljenim snovima o pronalaženju sebe, s rečenicama – „Jer život nije cilj, već putovanje“, pa usput ubace i koji citat Bukowskog, da sve skupa dobije na težini.

A ja tako sve to gledam i ne osjećam se ni moćno ni sveznajuće. Ne znam što bih savjetovala ženi koju njen tamničar mlati i žustro odbijam da ga zovem njenim muškarcem. Vjerojatno bih je samo snažno zagrlila dok bi se naše suze nemoći, slijevale skupa niz naša lica. Ne bih citirala Bukowskog, jer stari prepotentni gad, iskače iz svake konzerve i koliko god da mu se kao književniku divim, toliko već i prezirem njegove napise. Isfurani su već i reciklirani, mali milijun puta i ponekad preteški da ih svarim.

A nedjeljom ne želim ništa svariti. Nedjeljom samo želim disati. Želim ručak s familijom i mnogo tišine. Želim dobar seks s Njim, nemojmo si lagati, barem tri puta i želim da zajedno šutimo dok odmaram glavu na njegovim prsima i slušam spori ritam našeg ujednačenog disanja, što se miješa s otkucajima srca.

Ne želim razmišljati o Balkanu, o politici, o silnoj socijalnoj nepravdi i lošim plaćama. Ne zanimaju me računi, ni obaveze, ni svijet, jer sve će to da se na mene sruši od sutra, kao i svakog prokletog ponedjeljka. Zato mi ostavite nedjelju na miru.

Ne zovite me i ne tražite. Ne zahtijevajte, ne pitajte, samo me pustite da prokleto – budem.

Ne dosađujte mi nesnosnim pričama o neprežaljenim ljubavima i vezama, toliko lošim, da se iskreno pitam kako takav odnos uopće možete shvatiti ozbiljno i nazvati to vezom ili brakom? Ne da mi se slušati o tome što je ona mislila, što je on rekao, kako si se ti osjećao, a ona reagirala.

Prokleto me ne zanima.

I to što imaš prokletinju od telefona ne daje ti pravo da me zoveš. Ne nedjeljom. Ne daje ti pravo da me maltretiraš , to što imaš fejs i mogućnost da džabe šalješ poruke i na druge planete.

Ne spamaj me, ne davi, ne tersaj, ne tlači. To što ti ponekad odgovorim iz čiste, proklete kurtoazije, ne znači da te nisam u sebi opsovala pedeset hiljada puta. Jer jesam. Siguran u to budi.

Ne uklapaš se u moju šemu dugog spavanja, odmora, obiteljskih druženja, duge poslije podnevne kave u tišini i seksa s Njim. Ne uklapaš se.

Moja je nedjelja moja. Ti čekaj da osvane ponedjeljak. Pa onda u neko normalno doba, kao za vrijeme Juge od 8 do 5 nazovi, trudi se da iz pete izvučeš ljubaznost i fino me zamoli da ti izađem u susret.

Nemoj mi dolaziti s prohtjevima. Jer ću i od ponedjeljka učiniti nedjelju i ako budeš imao sreće, samo te prokleto ignorirati. Ako pak pretjeraš, sjetit ću se svih nedjelja koje si mi pretvorio u ponedjeljak i ispaliti te s planete.

Slobodno kaži kako sam neotesana, bahata i bezobrazna.

Kako mi epitet kučke baš dobro stoji i kako si umišljam da sam posebna.

Slobodno onda klikni i unfriend i odlajkaj me posvuda. I izbriši moj broj i zaboravi mi adresu. Slobodno. Učini mi uslugu i ispari. Kao da marim.

Toliko sita ljudi i njihovog zanovijetanja, zahtjeva i prenemaganja, dođe mi da se preselim u pećinu, živim od bobica i pisanja poezije na goli kamen, pa da mi napokon i zaista, bude nedjelja.

Nedjelja treba da bude laka, da miriše na kolače i dom, da podsjeća na majčin osmijeh i roštiljanje s familijom, dvije čaše crnog vina s ocem, dok sjedimo na zidiću ispred kuće i nagađamo hoće li ili neće biti kiše. Nedjelja treba da bude za Njega, za sve što poželi da skupa radimo i za duge kave i mnogo sati strasti, pa da svaki dio stana budi sjećanje na naša oznojena tijela i na vrištanje od ekstaze. Nedjelja treba da bude za šetnje, za miris ranog ljeta, za dobre knjige, stari ex-yu rock i sladoled od čokolade.

Nedjelja treba da bude moja. Samo moja, s onima koje volim i koji me kroz tjedan imaju premalo.

Možda sam sebična. Ali tako sam umorna od življenja za tuđa očekivanja.

M.