Maleni ispod neba…

Nešto je zlobno u današnjim ljudima, nešto trulo i prepuno jada. Nešto se istrošilo u dušama pa su postale tako mizerne i tako autodestruktivne.

Svaki put kad sretnem nekoga tko silno preko drugog želi do slave, samo uzdahnem. “Još jedna propalica.” – pomislim. Netko tko će se na tren vinuti, a onda silovito strmoglaviti u bezdan vlastite gluposti.

Pitam se, što je današnjim ljudima? Na svaku pomoć – pljunu, pruženu ruku oprže čikovima, na svako dobro vraćaju zlobom. Je li u meni problem? Jesam li ja previše očekivala od svijeta čija je povijest ionako ispisana krvlju? Čemu sam se to zapravo nadala?

Da će mi netko reći hvala što sam mu pomogla? Da će se sjetiti kako sam ga otkrila pa gurala? Da će, kad dosegne te neke svoje zvijezde barem mahnuti u prolazu, u znak pozdrava, u znak poštovanja?

Je li moguće da sam bila toliko naivna?

Jest. Jer se moje srce rodilo bez zlobe. Jer ne gledam što ću dobiti ako nekome pomognem, jer ne mjerim, ne važem i ne držim fige u džepu dok nekome prilazim i s njim dogovaram suradnju.

A oni se još dok su toliko zlobni, drže visoki, kao da su oni meni činili neke usluge i sad su odjednom važni. Jesu li? Hoće li svijet stati ako ih sutra ne bude? Neće, ni trepnuti neće ostalih 7 milijardi ljudi. Hoće li ugasnuti zvijezde i nebo se srušiti na zemlju? Neće. I dalje će ova naša plava loptica što ju zovemo domom, vjerno kružiti oko sunca.

Zbog čega onda misle da su toliko posebni? Kad su samo jedno malo zrno prašine u prostranstvu svemira. Jedan mali treptaj oka u beskonačnosti vremena. Ne znače oni svijetu ništa, kao što ne značim ni ja. Ništa se bez nas neće promijeniti. A ni sada dok smo ovdje ne radimo baš neku razliku.

Hranimo li gladne u Africi ili Indiji?

Pojimo li suha polja? Gradimo li nasipe pred nabujalim rijekama?

Podižemo li mostove budućnosti?

Ne. Samo egzistiramo u svojim malim, sebičnim životima, bezobrazno misleći da se nešto oko nas vrti. Ne vrti se ništa. Ničija umišljenost i bahatost nisu važne.

Ni vaši uzdignuti, umišljeni nosevi to nisu. Vi ste kao i ja, samo obični ljudi, ali je pravo pitanje, tko je među nama zaista čovjek?

U jednu kaplju kiše i jedan oboren pogled, stane sva vaša glupost i sva vaša ispraznost. Stanu sva vaša durenja, šepirenja i isticanja. Stane sve to nadimanje, sve to izigravanje nekakvih uvaženih persona i lažno moraliziranje. Svi ste vi samo jaki na riječima. Svi ste puni moralnih vrednota i sposobni upirati prstom. U svakog. U bilo koga. U mene. Ali niste se sposobni suočiti sa svojim najvećim, ma zapravo jedinim neprijateljem kojeg imate. Samim sobom.

To je ona osoba koja spava u vašem odrazu, kad se ujutro umijete pa pogledate u ogledalu. Ne to nije vaše lice, ni kozmetika na njemu. To je onaj odbljesak u očima, ono što se zove duša ali se u vama ne nalazi. Vidite li tu prazninu? Vidite li taj bezdan u dupljama? To ste vi.

Ta praznina.

Taj mrak.

To bezdušje.

Vi niste ni veliki, ni nedodirljivi, ni moralni, a ni važni. Vi ste meni i ostatku svijeta samo ta tama koju nosite u očima. Tama koju ništa ne može upotpuniti, jer iz vas izvire samo glad za posjedovanjem, a ne želja za rastom. Vi ne težite ljubavi, vama je potrebno obožavanje. Odobravanje mnogih, tisuće lajkova da vam hrane ego.

I niste naučili i nikada nećete, da je jedan iskren zagrljaj i jedna topla ljudska riječ dovoljna za sreću. Oni donose ispunjenje iznutra. Donose sjaj koji ste davno izgubili. Onaj sjaj kojeg u očima nose djeca.

Ta nevinost je neopisiva. Taj sjaj mami. Osjećate se kao magnetnom silom privučeni kad vidite iskričavu dječju radost. To je svijet kojeg ste izgubili. A staze kojima kročite, način na koji živite, riječi koje izgovarate i stavovi kojima se gradite, neće vas u taj svijet vratiti.

Ostat ćete ova tama. U vašim očima uzvišena. U očima svijeta – prljava, prodana i zla.

“Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…”

O niste ni svjesni koliko maleni ispod ovog neba hodite.

M. Klasiček

 

Facebook Comments

error: Content is protected !!