Može li se živjeti od pisanja?

Prošle su tri godine od kako sam se aktivno vratila pisanju. Tri godine u kojima sam pokrenula ovaj blog, svoj portal, te još nekoliko online projekata. Susrela sam mnogo ljudi putem, s mnogo ljudi surađivala, a mnogo ih je zaradilo i mjesto na mojoj block listi. Mnogima sam pomogla u njihovim karijerama, pa su danas poznati i čitani kolumnisti. Bila sam svugdje, učila mnogo, stekla mnoga iskustva. Ponekad sam se i razočarala, ali mnogo više puta veselila. I kad sve to sumiram, jedno vam moram reći, sve što ste o pisanju i življenju od pisanja čuli od drugih, velika je laž.

Gotovo nitko u Hrvatskoj ne živi samo od pisanja. Ljudi blogaju, fotografiraju, reklamiraju, izdaju knjige, predaju u školama, rade u marketing agencijama i na placu, ali rade nešto uz pisanje ili da kažem iskreno- pišu uz ono što rade.

I ja radim uz svoje pisanje, samo imam sreće pa se situacija počela mijenjati i lagano mogu reći da pisanje postaje moj glavni posao, kao što je i najveća ljubav.

No gadno se varaju oni koji misle da je to jednostavno. Imate regionalno poznate autore poput Ingrid Divković, koja čak i u svom novom blog postu Koliko je slobode (ali i para) u životu jednog freelancera? piše koliko je njen put bio težak, koliko je nosio razočaranja i koliko je mnogo vremena i odricanja bilo potrebno da uspije u svom naumu – živjeti od pisanja.

Naravno da je talent važan, naravno da je to početna točka, naravno da se svi mi, koji smo ljubitelji pisane riječi povodimo za onim što je dobro, pitko i srcu blisko, ali budimo realni, mnogo je onih koji uspijevaju a nisu osobito dobri, samo su iz nekog razloga podobni. Možda je u pitanju marketing, možda nepotizam, ali svega je nekoliko blogera i kolumnista koje pratim. Među njima je i spomenuta I. Divković. I mogu vam jamčiti da je svaki od tih autora uspio sam. I svaki je apsolutno i nedvojbeno unikatan.

Pratim one, koji su kao i ja stvarali i dalje stvaraju svoj put sami. Ljude koje nije lansirala nijedna marketinška kuća, jaki portal ili izdavač. Ljude koji su radili obične poslove, sami prali svoj veš i kuhali svoj ručak, trčali sa sastanka na sastanak, slali tisuću i jedan upit i jako cijene svakog tko zna, da istinski uspjeh ne dolazi preko noći i ne pada s neba.

Nazovite me velikom kritičarkom, nije važno. Mislim da je pisana riječ, u mnogim stvarima na rubu. Da ima mnogo autora, ali premalo pravih pisaca, da su mnogi čitani samo prividno, a njihova kvaliteta kao i sadržaj koji iznose – upitne kvalitete.

I jako malo će ih priznati, ono što vam priznajem osobno, a to je da i dalje perem svoj veš sama, kuham sama i većinu računa još uvijek plaćam radeći nešto treće. Još uvijek učim, još uvijek mi se omakne pravopisna greška ili tipfeler i još uvijek sam beskrajno zahvalna na svakoj iskrenoj kritici i toploj sugestiji.

I još uvijek sanjam dan kad ću moći reći da živim samo i isključivo od pisanja.

Za sad ne mogu i ne znam zašto bih lagala o tome?

Još uvijek mi se desi da mi novčanik bude potpuno prazan, da kasnim s plaćanjem režija i da razbijam glavu kako ću spojiti kraj s krajem. Radim mnogo više no većina ljudi koju znam. Radim nekoliko poslova a glavninu njih za strane marketing agencije, imam vlastiti portal ali i dalje se borim za svoju koricu kruha. Uz to sam se nosila i nastavljam nositi s nekim zdravstvenim izazovima. Bilo je tu i pomoći prijatelja, za koje ne znam kako ću im se uopće ikada moći odužiti? Da materijalno mogu vratiti, ali pomoć? Kako na njoj ikada reći hvala?

I zbog toga, bacimo na stranu lažni glamur koji mislite da ovo nosi. Pisanje je kruh k’o kamen tvrd. A mnoge stvari koje čitate u novinama samo su napisi i ništa više.

Ima toliko blogera, modela, voditeljica, pjevačica i poznatih lica koji za obično fotkanje za potrebe Instagrama, odjeću posuđuju od butika pa je nakon fotkanja vrate. Ima ih toliko koji, kada bi ih okrenuli naglavce i istresli im sve džepove, ne bi u njima našli ni deset lipa, a glume elitu.

Zašto? Jer moraju, jer drugo ne znaju, jer jedino forom “Fake it till you make it” mogu uspjeti dogovoriti neki posao ili naći sponzora.

Njima su životi fake, poslovi fake, obleka fake, zapravo kad podvučem crtu – sve im je fake. I njima je to u redu. Meni eto nije. Radije se borim iz dana u dan i rastem. Učim i pišem tipfelere. Razbijam glavu kako pokrenuti stvari, kako si olakšati, kako omogućiti i mojim kolegama i autorima to o čemu i sama sanjam – biti svoj gazda?

Uz sve to, kao vlasnik regionalnog online magazina, teže pronalazim angažmane, jer tko će k vragu objavljivati konkurenciju?

Ali ne žalim se, sve je to put koji se mora proći, iskustva koja se moraju steći i lekcije koje se moraju naučiti. I to ne da bih bila poznato ime, već da bih bila sretna. Jer pisati i živjeti od onoga što voliš raditi, to je istinska sreća.

Ostalo, zaista, nije vrijedno spomena.

M.

Facebook Comments

error: Content is protected !!