Zar ne znaš odakle dolaziš?

Volim ljude koji se na fotografijama smiju. Onako iskreno. Ne volim one koji se smiju usiljeno pa im umjesto zubiju i vedrine vidiš samo neku umjetnu crtu. Njihov osmijeh ne putuje do njihovih očiju i u tim očima nema zvijezda. A ja volim zvijezde u očima. One govore da ti ljudi sanjaju, maštaju, vjeruju u nešto lijepo. Svijet ima još lijepih stvari, ima još čarobnih mjesta i ima još dobrih ljudi.

Možda svega nekoliko. Onih koji se smiju srcem. I u sebi nose magiju, ali ih ima.

Te ljude prepoznaš po hodu. Oni izgledaju kao da lete. Možda im na ramenima stoje sve brige svijeta, ali nikad nećeš osjetiti njihovu težinu.

Oni sanjaju, a svoje snove govore na glas. Pričaju ih kao da ih već žive, unoseći u svoj opis i boje i glazbu i miris i okus i duh. Zbog toga znaš da se čuda događaju. Da je sve moguće. Kraj takvih ti sanjara ozdravi duša, a srce se napuni milinom i radošću.

Malo dobrih ljudi? Ma to je laž. Malo je onih koji vjeruju u snove. I to je istinski problem. Ne svijeta, ne života, čak ni čovječanstva, već duša koje nastanjuju ova tijela. Te duše su zaboravile, od kud dolaze…

Vidjela sam tuge koje se prelijevaju u očima, na licima, u rukama i na grudima. Vidjela sam kako se plitko može disati i kako turobni mogu biti koraci nesretnih ljudi. Bila sam jedna od njih. Vidjela sam prostranstva u jednoj kapljici vode i enigmu dječje suze izazvane tolikim strahom, da se užasava razliti. Vidjela sam želje, vidjela sam ljubav. Vidjela sam rast i pad svjetova. Proživjela sam tisuće života u jednom treptaju oka i jednom otkucaju srca, a ništa nisam naučila. Bila sam gluha, nijema i slijepa jer sam zaboravila tko sam.

U svakom sam se svom postojanju ograničila na tijelo koje sam bila.

Ponekad cvijet, ponekad leptir, a najčešće čovjek. Postojala sam kao zarobljenik u zlatnoj krletki neznanja.

Ako si ikada vidio pticu u kavezu onda si bio svjestan kao i ona, da se njen svijet svodi na onih nekoliko centimetara između žica, između pojlice i hranilice i male ljuljačke u sredini. Ako si vidio jelena u trku, znao si da njegov svijet postoji između nekoliko livada na kojima pase i šumarka u kojima se krije od lovaca.

Ako si susreo čovjeka, znao si da je lutao između gradova i luka, mnogih država, i da je idući između njih znao samo za granice koje je postavio sam, ali nikada nije išao preko njih. Njegov su svijet bile ulice, vlakovi, kuće i slučajni putnici namjernici. I iako je njegov svijet bivao mnogo veći od onoga kojeg je poznavala ptičica u krletki, zapravo je bio podjednako mali.

Tako sam i ja putovala, od granice do granice i nikada nisam išla preko njih. Iako su bile imaginarne. Iako nije bilo ni zidova ni barijera ni staklenih stijena koje bi mi priječile put. Kad god bih se približila nekom saznanju, nekoj spoznaji u sebi samoj, dopustila bih da me svakodnevica i njena nevažnost povuku duboko u svoje ralje. Nisam se pretjerano trudila razumjeti, iako sam se često žalila na nepravdu takvog svijeta.

Shvaćam da sam postojala tako kako sam postojala jer sam to krojila sama, svojim mislima i djelima, a najviše svojim propustima.

Bojim se priznati da u svom tom kaosu i tisućljetnim reinkarnacijama nikada nisam zaista živjela.

Pitali su me zašto pišem? Nisam znala odgovoriti. Doduše, znala sam razlog, bila je to moja terapija, moj osobni način da se nosim sama sa sobom. Ne sa svijetom kako to ljudi vole reći. Nije u njemu problem. Sve što nam se događa ionako smo sami stvorili, na ovaj ili onaj način, u ovom ili nekom prošlom životu.

Shvatila sam pišući da sam bila svojedobno silno revoltirana na ovo svoje sadašnje postojanje. Zatekla sam sama sebe kako egzistiram u tijelu izrazito talentiranom i maštovitom, ali okruženom društvom koje je odbacivalo i osuđivalo sve što pokazuje interes za čarolijom, umjetnosti i stvaranjem. Odrastala sam slušajući kako se ne valja isticati i kako nema kruha od muziciranja i piskaranja. Moje se tijelo silno umaralo slušajući takve priče ali je smatralo, odgojeno jednakim zaostalim stavovima, da ne može tu mnogo učiniti. Usađivali su mi misao da trebam biti silno zahvalna što sam čovjek. Predstavili su mi kulturu koju trebam poštovati, vjeru koju trebam prakticirati, jezik koji trebam govoriti i ideje koje trebam živjeti. I radila sam to. Osjećajući kako nije moje i kako tome ne pripadam, ali pokorno izvršavajući svoju ljudsku dužnost.

S vremenom sam shvatila da je život sve ono što odbijamo razumjeti i poštovati i da čovjek nije neko uzvišeno biće, on je samo oblik, pojava, način na koji svemir sam sebe istražuje. I da življenje u ovom obliku može biti mnogo više teret no nagrada.

Shvatila sam da postojati u ljudskom obliku nije isto što i zaista biti čovjek.

Bio je to trenutak koji je bio nadasve bolan, trenutak u kojem sam bila suočena s pojavom koja je ljudima i zvijerima s planete Zemlje bila mrska, strana, neprihvatljiva i neizbježna. Pojavom koje su se užasavali – smrti.

Ona je bila konačna. Strašna i uvijek nepravedna i prerana. Bila je tjeskobna sama pomisao na nju i činjenica da se tu ništa ne može promijeniti. Plašili su nas njenom sveprisutnošću, njenom neizbježnom istinom i onime što je predstavljala. Kraj. Svršetak. Zaborav. Raspadanje.

Moj ljudski um pamtio je najraniji susret s njom. Negdje tokom treće godine postojanja, na zidu su moje tada djetinje oči ugledale malu bijelu ptičicu. Vikala sam iz sveg glasa: „Mama, tata, ptičica! Ptičica na zidu. Mama vidi! Tu je! Kako ju ne vidiš!!!“ – posve se jasno sjeća moj um kako sam se ljutila, svjesna da je ptičica ovdje, da je vidim, da leti iznad naših glava i da ne sanjam, ali da je ne vidi nitko osim mene.

Drugog dana poštar je donio brzojav iz bolnice. Večer prije preminula je moja baka. Njena se duša došla oprostiti od mene. Vidjela sam je i nisam se bojala. Znala sam da je ona završila jedno putovanje i došla mi je reći da nastavlja dalje.

Mnogo godina kasnije, moji ljudski roditelji postavljaju si pitanja vezana uz to veče i malu bijelu ptičicu za koju sam se zaklinjala da sam je vidjela.  Moj um pohranio je sjećanje na to, a godine koje su minule od tada dovodile su u ovo moje postojanje ljude, mjesta i zbivanja koja su me navela da prestanem biti slijepac kraj zdravih očiju i shvatim da je smrt samo iluzija.

Tek kad prestanemo forsirati život, ideje, stavove i pitanja za koja znamo da ih postavljamo na pogrešan način, počinjemo pronalaziti odgovore i to na posve neočekivanim mjestima i u posve neočekivano vrijeme. Oni dođu kao slika, knjiga, pojava ili osoba. Ponekad budu osmijeh a ponekad suza. Ponekad budu gubitak, a ponekad budu i kraj i početak. Odvedu nas na najveće putovanje koje možemo zamisliti, ono za koje nema karte ali nam svejedno treba vodič. Ono koje nema odredište a nema ni cilj.

Ne znamo gdje ćemo biti smješteni, hoće li biti turbulencija i koga ćemo na tom putu sresti. Pogled žustro podižemo prema zvijezdama, tražeći nit vodilju, a svemir svojim nježnim prstom potapša naša prsa, dajući do znanja da to putovanje do zvijezda, počinje u nama.

Nisam odlučila pisati knjigu o samospoznaji, niti želim da pomisliš da ovo pišem kako bih ti nešto sugerirala. Zapravo i dalje istražujem sebe. Kao cjelinu i kao djelić misterije mnogo veće od bilijuna oku i teleskopima vidljivih zvijezda. Misterij je to o našoj svrsi, o tome odakle dolazimo i kamo idemo? Zašto smo ovdje i zbog čega neki ljudi misle da smo slučajna pojava? Samo slučajan sudar čestica prašine, zbog sudara neke komete, nekada davno.

Vjeruješ li zaista da nešto tako kompleksno poput ljudskog bića može biti slučajno? Nisu li znanstvenici koji se oboružavaju formulama i definicijama zapravo jako naivni? Ili su se samo prepustili umu, logici, ovoj fizičkoj pojavi zvanoj tijelo koja im omogućava tolika čuda, ali ih zapravo ograničava u pronalasku stvarnog smisla. One veće istine kojoj svatko teži ali je se mnogo više boji.

Svi žele razumjeti život ali ga pri tome ne žive. Žele da postoji život nakon smrti, u nekom obliku ali ih postojanje tih oblika plaši.

Svi žele odgovore na pitanja koja se boje izgovoriti na glas. Svi žele znati kuda idu, a još uvijek ne znaju odgovor na mnogo važnije pitanje- odakle dolaze?

A ti? Ti koji čitaš ovu priču u nastajanju, znaš li ti odakle dolaziš?

M. Klasiček