Blagdanska depresija i ostale izmišljotine konzumerskog društva

Kažu da je blagdansko vrijeme koje je pred nama, najdepresivnije doba godine. Uvijek to nekako povezuju sa samoćom, besparicom i Božićem. Meni koliko god godina bila teška ili me opalila besparica, blagdani u život unesu malo svoje čarolije. Možda je to zbog toga što mi ne treba mnogo materijalnog za sreću. I zato što sam sretna samo sa spoznajom da smo još jednu godinu bogatiji za životno iskustvo i da smo opet svi skupa. Blagdani mi predstavljaju to – zajedništvo, obitelj i dom.

Razumijem da je to doba godine kad svatko želi darovati najmilije, ali ako nemaš love, zašto si stvaraš presing? Zar je bitno što ćeš staviti na društvene mreže? S čime ćeš se pohvaliti?

Mora li ispod bora biti novi parfem ili iPhone? Zar nije dovoljna jedna čokolada i rukom ispisana čestitka?

Bez lažne skromnosti, meni jest. Možda zbog toga što sam u takvom duhu odgajana, da i kad se ima – ne razbacuje se, a ljubav se ne kupuje i ne pokazuje poklonima. Svjesna s druge strane koliko je image bitan, razumijem da se većina voli pohvaliti, voli darovati ali i biti darovana.

I onda dolazi do depresije, zbog prevelikih očekivanja, zbog tempa života i imagea koji si namećemo sami. Sami si stvaramo stres i presing da moramo imati brdo nečega da bi blagdani bili lijepi. Ali jesu li?

Pamtite li blagdane po darovima koje ste primili ili po ljudima s kojima ste ih dočekali i osjećajima koje su oni probudili u vama?

S druge strane dani su kratki, noći duge, depresija nas lovi zbog manjka svjetlosti a ne zbog blagdana. No lakše je novine puniti naslovima da nas blagdani deprimiraju, zar ne? Bolja je tiraža pobogu. 😉 No ruku na srce ljepotu u kojoj možemo uživati kvari i dojam koji želimo ostaviti – da sve imamo i da smo dovoljno toga pripremili.

Blagdani predstavljaju jelku od poda do stropa, dekor usklađen bojom i dizajnom po najnovijoj modi, skup šampanjac, 12 vrsta kolača i zimovanje na nekoj fensi destinaciji. Sve samo da se ima što pokazati.

Ali čemu? Zar tri vrste kolača nisu dosta? Što je s onima koji neće imati uopće kolače jer nemaju ni krov nad glavom, pa u sebi osjete blagdanski duh?

Nismo li zapravo u svom materijalizmu potpuno nezahvalni zbog činjenice da smo ovdje? Da imamo dom, obitelj, jelku, kolače, ljubav, peć koja nas grije i život prije svega?

Jesmo. Većinom jesmo. I to svi, jer život uzimamo zdravo za gotovo. Jedni druge uzimamo zdravo za gotovo, vodeći se valjda mislima da smo dobili na jackpotu i da ćemo uvijek biti ovdje. Ali nećemo.

Nećemo.

Život prolazi. Svaki trenutak je dragocjen. Svaki zagrljaj, svaki poljubac, svaki obiteljski ručak i svaka kava. Nikad ne znaš kad je posljednja.

A mi ovdje pričamo o depresiji jer eto pod borom neće biti iPhone nego neki “skromniji” dar.

Nezahvalnost, bahatost, konzumerizam i sebičnost, najveće su bolesti 21 stoljeća. I ne, nisu krivi blagdani za to. Krivi smo mi.

Mi smo Božić pretvorili u depresiju vlastitih prevelikih očekivanja, a život gledamo kao vreću bez dna koju treba konstantno natrpavati stvarima i slikati za potrebe fejsa.

No život je nešto drugo, on je ovaj udisaj i izdisaj, on je otkucaj srca u prsima, ovaj jaki kabum kojeg upravo osjećam i večera s obitelji koja me čeka. Život je današnja šetnja ulicom i susret s tek rođenom bebom. Život je smijeh u pošti s djelatnicama i razmjena recepata. Život je vožnja vlakom koja prebrzo projuri i dobra knjiga koju sam pročitala. Život su sve moje emocije, sva moja nadanja, svi moji koraci, križobolja zbog promjene vremena i planovi za vikend koji dolazi. Život je toliko mnogo više od ispraznog bauljanja između kupljenih stvari i onoga što bi željeli kupiti, ali izazov ga je živjeti, lakše ga je ukrasiti i poslikati, a onda biti u depresiji jer nije dovoljno savršen za Facebook standarde.

Moj nije savršen, ali je stvaran. S usponima, padovima, pogreškama, gubitkom dragocjenih ljudi i novim susretima. Nema šarenu vrpcu ali je radostan, a blagdani pred nama? Bit će puni sreće, veselja i ljubavi, pa taman da ih dočekamo ispod mosta.

Sreća i tuga, samo su naš odabir, samo stanje uma. Ništa više.

Do tipkanja,

Mary

Facebook Comments

error: Content is protected !!