Vraćam se doma…

“Ma bit će to dobro… mislim da ti ne smiješ zanemariti svoje pisanje odvojeno od portala i zato će ti ovo dobro doći.” – Rekla je Nela, draga mi prijateljica i kolegica, dok smo razgovarale o Aleji Lipa – mom romanu u nastajanju kojeg sam odlučila od sad objavljivati samo ovdje na svom blogu.

Čini se kao da odavno pišem samo za portal, za publiku… i to je u redu, tako i treba biti, ali od kad mi se u životu dogodila Aleja, shvatila sam da ju pišem zbog sebe. I da kroz nju istražujem svoje mogućnosti kao pisca. Pripremam, razmišljam, analiziram i istražujem tematiku za svaki novi nastavak toliko brižno kao da njegujem malu bebu.

Usrećuje me. Onako kao što me pisanje usrećivalo nekad davno. Prije portala. Prije publike. Prije no što je itko znao da volim zagurati glavu u teku i u svom umu smišljati svakojake pustolovine.

I moram priznati da mi to nedostaje. Jer koliko god imam slobode, toliko znam da je publika najvažnija. Ona odlučuje, njoj pripada portal i ona traži da uvijek budem na nivou.

Ovdje to ne moram. Ovdje sam samo Mary – obična djevojka koja voli pisati neobične priče. I to je sasvim dovoljno. Ovdje nema očekivanja, ni drugih od mene ni mene same od mene same. A kako možemo drugima pružiti od sebe sve najbolje ako to prvo nismo pružili sebi? Zbog toga pomalo sebično odvajam ono sebi najdraže u kutak koji je samo moj. Tek tako ću i drugima moći dati više. U to sam posve sigurna.

To je kao prva zraka sunca koja najavljuje svitanje. Nježna je i plaha, kucka o prozorsko staklo i nježno prolazi kroz zastore. Najavljuje buđenje i novi početak.

Zbog toga i mislim da će ovo biti najbolji dom za moju malu Aleju Lipa, – samo njeno mjesto pod suncem. Zaslužuje ga. I ja ga zaslužujem.

Lassie se vraća kući, a Mary se vraća pisanju za dušu. Nisam već dugo. Kažu da je ljekovito. 🙂

M.

Facebook Comments

error: Content is protected !!