November Rain

Zbog tebe uvijek iznova slušam “November Rain” i skrivam pogled od ljudi. Oprostim se od nas barem jednom tjedno i obećam sebi da mi nećeš nedostajati. Podsjetim se da je bilo ružno i da smo trebali napraviti to što smo napravili. Obećam si da me neće boljeti što si tužan i depresivan. Kažem si da će sve to jednom proći i da ćeš sresti neku koja je za tebe bolja od mene.

A onda opet počne puhati vjetar i počne padati kiša. Soba bude hladnija. Krevet bude prevelik pa se skupim sva u sebe i natrpam na njega brdo jastuka. Ne pomaže da se osjećam življe i sigurnije, ali barem izgleda kao da tu još nekoga ima.

Sjetim se onog crvenog kauča na kojem smo spavali. Stisnuti jer je bio uzak i užasno neudoban. Sjetim se kako su me boljela leđa od onih prokletih dasaka i sjećam se kako si pod nas stavio debeli poplun da bi mogli izdurati dok ne skupimo dovoljno para za normalan krevet.

Svijet je bio protiv nas a mi smo mu pokazali srednji prst dok smo se ljubili na vjetru. Nikad nisam bila tako jaka kao s tobom. Zajedno smo mogli sve i bili smo nepobjedivi, dok se nismo počeli boriti jedno protiv drugog. Kataklizma. Sudar dvaju kometa.

Strastveni sex. A onda hladni prijeki pogledi.

Nikoga nisam toliko voljela i željela i mrzila istovremeno kao tebe.

Sad je mržnja prošla. Ona je bila samo druga strana medalje. Gorak okus onoga što smo uspjeli ubiti. Jer zajedno smo preskakali provalije bez straha, a onda između nas dvoje iskopali bezdan, pa ga pokušali zatrpati pepelom. Kao kad djeca selo-tepom lijepe razbijene šalice.

Svaki put ti slažem da sam sretna. I svaki put se praviš da si mi povjerovao. Pričaš o svojim planovima a ja te slušam i pravim se da me ne boli što nisam dio njih. I šutim o svojim planovima, jer ne želim da se ti osjećaš kao stranac u njima.

Pravim se da je svijet stao i da ne radim ništa. Da ne pričam s nikim i da ništa ne sanjam. Pravim se da me ništa ne dira i da sam sva, k’o zaleđena princeza, zarobljena u vremenu.

Ne znam da li pušiš fore. Pretpostavljam da ne.

Uvjerim te uvijek iznova da sam potpuno ista kao onda kad smo se razišli, tako da budeš siguran da nemaš za čime žaliti. Lažem sebi da je tako lakše. Jer ako postanem bolja u tvojim očima, boljet će te. A ja ne želim da te boli. Želim da budeš imun na nedostajanje.

Ne volim tu moć koju imam nad tobom, posve svjesna da sam jedina osoba na planeti koja te može rasplakati. Svjesna da se trzneš na spomen mog imena i da mrziš spoznaju, da nas i sad vide kao savršeni par. Mrziš što smo bili tako stvoreni jedno za drugo, a toliko sjebani u svojim glavama.

I da s nikim nećeš moći tako pričati o glazbi kao sa mnom i duboko proživljavati svaki cvilež gitare i dublji smisao stihova. I što više ne pjevam. Jer si mi jednom rekao da ne možeš čuti više moj glas. Pa sam prestala. I ne znam jesam li od toga dana uopće istinski zapjevala na glas ili sam samo nešto mrmljala sebi u bradu.

Nije važno. Glazba je samo jedan moj prgavi san u koji si ti vjerovao mnogo više od mene. Ne žalim za njom, jer sam na nju bijesna. Da nisam bila prokleto talentirana i jednako tako tvrdoglava, možda bi trajali. Ali tada me ne bi ni volio, jer ti si kao mali odlučio da ćeš se zaljubiti u Rock Star.

Pa eto rock zvijezde su sjebane. Emotivno nestabilne, često na drogama i totalno pogubljene u svom imaginarnom svijetu. A kad odrastu (ako se to ikad dogodi), pretvore se u ljude koji su oduvijek samo htjeli biti normalni – ma što god to značilo.

U one koji piju kavu. Plaćaju račune, jedu pohanu piletinu i prave se kao da su se uklopili u tu “normalu”, no zapravo znaju da nisu i neće nikad, ma koliko dobro glumili.

U njima uvijek cvili gitara i nešto ih goni da lutaju, iako su možda svo vrijeme na istom mjestu. Trabunjam, ali razumiješ. Ti koji me nisi mogao ukrotiti i unormaliti, jedini razumiješ.

Odsvirala je “November Rain” a ja sam ti ponovno napisala još jedno pismo koje nikada nećeš čitati.

Svakako je vjerojatno bolje tako.

M.

 

 

Comments

comments

error: Content is protected !!